Glazbena recenzija - stranica 4

Kidalski zapisi predstavljaju sjajan uvid u arhiv starog Tinariwena, ali nastavak nažalost neće biti moguć jer su famozni pustinjski gitaristi sa svjetskom karijerom ponovno natjerani u izbjeglištvo.

Iz glavnog grada Vojvodine, zavijenog u crno zbog tragedije koja je odnijela brojne ljudske živote uslijed urušavanja kolodvorske nadstrešnice, već tjednima dolaze isto tako tragične vijesti. Potpuno je razumljivo da je u takvim okolnostima glazba i umjetnost općenito nešto što nije u fokusu, ali opet… ako tu ima lijepih vijesti bilo bi nepravedno ostaviti ih na čekanju.

Deveti album avangardnog kolumbijskog kantautora apsurdistička je simfonija buke i kaosa na koju se može i plesati u ritmu psihodelične cumbije.

Beogradski sastav Consecration kojeg predvodi Danilo Nikodinovski objavio je svoj sedmi studijski album.

Na četvrtom solo albumu osnivač i kreativni pokretač slavnih Alice in Chains predstavlja se iznova u stanju uznemirenosti i neusklađenosti s okolinom, što rezultira žestokim i mračnim ugođajem koji podsjeća na najbolja izdanja matične grupe.

Diskografski opus Vladimira Čiče toliko je opsežan i slabo istražen da je doista teško zaključiti je li ovo njegov najreprezentativniji album.

Ako ‘Poyy’ promatramo kao zabilježenu esenciju ‘najboljeg ljeta ikad’ koje se teško može ponoviti, ‘CIAO’ otvara novo poglavlje jutro poslije u kojem se po tko zna koji put pitamo je li došlo vrijeme da se uozbiljimo.

Nevjerojatni kritičarski hvalospjevi koje je prikupio ‘Songs of a Lost World’ probudili su mi nadu da su nam Robert Smith i ekipa, ako se priče o konačnom albumu pokažu točnima, uputili posljednji pozdrav o kakvom smo mogli samo sanjati.

Metal album godine.

Brojne teme i povremene kontradikcije zamotao u fino zvučno ruho koje jednako oduševljava svojim melodijama, beatovima i nepogrešivim deliveryjem.

Premda je stari napušeni kauboj već u desetom desezljeću života i glas mu, kao i ruke, sve više drhti, još na prošlom albumu objavljenom ranije ove godine je pokazao da je i dalje na vrhuncu igre.

Treći album omiljenih Australaca predstavlja kreativno raskrižje benda koji je odlučio eksperimentirati sa zvukom, no rezultat nudi više promašaja nego pogodaka.

Vladimir Mirčeta snimio je svoj prvi solo instrumentalni album.

Nakon što se s prva dva solo albuma odmaknuo od glazbe koju je stvarao i izvodio s Alter Bridgeom i Slashom, Myles Kennedy se trećim studijskim ostvarenjem vraća na srednjostrujaške postavke utvrđene u dosadašnjem grupnom radu.

Ženska supergrupa koju čine Dunja Knebl, Nina Romić i Jelena Galić (sa Silvijem Bočićem na instrumentalnim zadaćama) donosi nam kolekciju uglavnom rijetkih pjesama sa sjevera Hrvatske koje sve govore o tragičnim ženskim sudbinama i na često jezovit način progovaraju o nažalost vječnim temama obiteljskoga nasilja, nevjere i femicida.

Dojam je da je ekipa iz Grammyja i s ovim albumom Fantastic Negrita dovedena pred gotov čin u donošenju odluke kome treba pripasti zlatni gramofon u kategoriji Best Contemporary Blues Album.

Sasvim je legitimno još jednom zaključiti da je Chui opet došao, ako već ne do vrhunca svoje igre, onda njemu sasvim nadomak, jer kako se njihova glazba razvija tako je i taj vrhunac sve viši i viši. No, možda su mu ovaj put i bliže nego ikada prije.

Zagrebačka grupa Lika Kolorado došla je i do svog trećeg albuma za čiju objavu su zaslužni i fanovi koji su dali svoj doprinos kroz crowdfunding kamapanju.

Cortini na devetom samostalnom albumu demonstrira slojevitost i neograničenu abrazivnost zvuka elektroničke glazbe.

Godina 2024. pokazuje se izuzetno bitnom i plodnom za The Smile – grupu koja ostavlja dojam da donosi najviše kreativnog gušta radioheadovcima Thomu Yorkeu i Johnnyju Greenwoodu.

S novim albumom Jamie xx je dokazao da je apsolutni šampion suvremene dance produkcije.

Novim projektom Daniel Cavanagh uspješno nastavlja na mjestu gdje se Anathema s posljednjim albumom zaustavila.

The Jesus Lizard su s ‘Rack’ albumom začepili usta svima onima koji uporno tvrde da je s rockom gotovo – daleko od toga, problem je jedino što ovakve albume danas snimaju ljudi koji su odavno prešli šezdesetu.

‘Glazba može biti bilo što što želite. S ovim albumom nisam morao nikome polagati račune, što mi je omogućilo da slijedim svaki impuls’ – Geordie Greep.

Taman sam pomislio da će uz iznimku Nemečeka ova godina biti jedna od mršavijih u domaćoj rock produkciji. Dobro je što je došlo vrijeme za ‘Ciklus’ koji popravlja stvar.

122 minute, 32 pjesme, i jedan alter-ego. To su osnovni podaci jednog od najvećih favorita za naslov albuma godine.

Van Morrison je od osamdesetih naovamo snimio više albuma koje bismo mogli opisati kao nepotrebne, ali rijetko kad su bili nepotrebni kao novi aranžmani i dueti s njegove nove ploče.

Nije riječ o nekome tko je upiknuo dva-tri mežebitna singla, a ostatak materijala ispunio sa zvučno sumnjivom kvalitetom.

Možda niti jedan naslov albuma ne pogađa srž onoga što se događa u zapadnoj rock produkciji kao što je to slučaj s recentnim albumom Jona Spencera.

Nove kompozicije neskrivene ljepote i iznimnoga emotivnog potencijala predstavljaju još jednu potvrdu da su stihovi ponekad suvišni.