Glazbena recenzija - stranica 4

Sedam godina kaljenja kroz nastupe, među njima i kroz one uličnog karaktera uveseljavanja prolaznika, te izvođenje tradicijskih pjesama s teritorije Srbije, Makedonije, Bosne i Hrvatske, ukratko Balkana, dovelo je grupu Balkalar do logičnog koraka – snimanja nastupnog albuma.

Taman kad su se izredale dodjela glazbenih nagrada u sezoni dodjele glazbenih nagrada, nakon što smo se opet uvjerili da se u tom hrvatskom mikrokozmosu više-manje slavi uljuljkano ziheraštvo i nepromijenjeno stanje samozadovoljstva kontra svega što se glazbeno događa, gledano prema zapadu kao i prema istoku, kao od sjevera prema jugu, iskoči sa svojim novim albumom Ivan Grobenski, kao nekakav ‘mučki provokator’, što bi rekao najpoznatiji hrvatski bjegunac pred pravdom s azilom u Međugorju susjedne Bosne i Hercegovine.

Kanadski punkeri ovu će godinu provesti na svjetskoj oproštajnoj turneji prije najavljenog razlaza, a gorko-slatko slavlje započeli su objavom ambicioznog duplog albuma koji s punim pravom predstavlja krunu karijere benda.

Šest i pol godina je prošlo od Menartove objave Sassjinog prethodnog albuma ‘No Problemo’ pa se njeno novo izdanje svakako može označiti kao povratničko. Međutim, album ‘Chwakka’ ne predstavlja samo prolongirani come back nego i svojevrsni reset karijere Sanele Josipović.

Glavni problem Olivera Anthonyja može se svesti na izostanak bilo čega osobnog u njegovim pjesmama. Likovi su mu ili šablone ili bezlični akteri vijesti, a svaka od pjesama može se svesti na isti recept, a to je da su bogataši zli, a radnici i priprost puk pošteni i svakodnevno ugnjetavani.

Na jednom od svojih prijelomnih albuma, 34 godine starom ‘Goo’, Sonic Youth su šokirali alt rock puritance udruživši snage s Chuck D-jem u hitu ‘Kool Thing’, inspiriranom intervjuom koji je Kim Gordon radila s LL Cool J-em. Ta pjesma na neki je način sve dosad čekala svoj nastavak, kada ga je konačno i dobila u obliku drugog samostalnog izdanja nekadašnje basistice jednog od najvažnijih bendova svih vremena.

Petnaest pjesama rođenih u improvizaciji na koncertima s prevladavajućom temom komunikacije u svijetu u kojemu je sve već rečeno i zapisano.

U drugom činu svoje planirane trilogije Queen Bey nadahnuće nalazi u tradiciji country glazbe svoje zemlje zamišljenoj u ruhu suvremenih pop trendova.

Višegodišnja koherentnost i zbijenost redova ove generacije rock bendova je s ‘Hali gali Vol. 2’ definitivno iznjedrila kvalitetniji kompilacijski rezultat nego krajem 2019. godine.

Pleasants su svoju viziju ostvarili putem kazetnog snimača zbog čega im debitantski album zvuči energično i neposredno, poput kakvog izgubljenog proto-punk albuma iz sedamdesetih koji je desetljećima skupljao patinu.

Sam soundtrack je dovoljan da vam bude jasno koliko je otkačen unutarnji svijet koji se odvija u Luriejevoj glavi, ali kad to uparite i sa samom serijom dobit ćete potpunu sliku otkačenoga genija koji je naše zadovoljstvo iskoračio iz samonametnutog progonstva.

U glazbenom smislu bila je svuda i probala štošta, a u današnje vrijeme dok Hrvatsku trese ‘istočna groznica’ i dok se domaća estrada priklanja tom trendu, Alka Vuica je neočekivano ušla u rock vode zajedno sa Zoranom Šerbedžijom Zokkom,

Peti studijski album najveće slovenske indie rock senzacije, unatoč svom naslovu koji upućuje na rastanak, može poslužiti upravo kao više nego solidan poligon za upoznavanje s ovim bendom.

Liam i Squire imaju zajedničku kemiju, zbog čega bi, ako nastave s ovim projektom, u narednim godinama možda i mogli snimiti nešto zaista vrijedno.

‘Happiness Bastards’ je album koji vas istresa iz gaća, a uz to nemate vremena ni sažeti u svakom trenutku koliko vas istresa jer svako malo hvatate zrak suočeni s velikom rock and roll pločom iz koje frcaju iskre i varnice.

‘Now we make hits (but not hits like Neil Rodgers)’ – ova autoironična opaska provučena kroz jedan vers iz zimskog najavnog singla ‘We Make Hits’ najkraći je opis strelovitog uspona jorkširskog post-punk benda Yard Act koji kreće u promociju drugog albuma ‘Where’s My Utopia?’ s reputacijom ultimativne britanske rock atrakcije.

Damo Suzuki preselio je na nebo 9. veljače, točno dva tjedna prije izlaska ‘Live in Paris 1973’, prvog i zasad jedinog snimljenog u vrijeme kada je još bio član benda.

Kad je krajem siječnja ‘Mount Matsu’ objavljen na etiketi Glitterbeat Recordsa istog je dana zasvirao na mojim zvučnicima. Međutim, dok neki albumi možda i dobiju samo tu jednu jedinu priliku, YĪN YĪN moje zvučnike ne napušta već tjednima.

‘Loss of Life’ je prije svega rezultat ozbiljnog autorskog rada i studijske perfekcije, besprijekorno posložen i ugrađen u vrlo skladnu cjelinu.

Sada je jasno da IDLES bilo kakva očekivanja i publike i kritike nimalo ne diraju.

Krema stoner i doom scene pronašla je pravu šifru za dekodiranje rada Slayera kojom su oslobodili sablasti skrivene u njihovim pjesmama.

Riječ je o solidnom, mjestimice i vrlo dobrom materijalu koji kvalitetom ipak zaostaje za prethodnikom.

Tek mjestimice zanimljivo ostvarenje, iako njegovi najbolji dijelovi daju naslutiti da bismo u budućnosti od Ivana Pešuta mogli dobiti nešto puno veće.

Prvi samostalni live album bivšeg frontmena Hladnog piva otkriva kantautora zadovoljnog točkom do koje ga je njegova muza dovela i bend spreman posvetiti se materijalu više od onoga koji ga je prethodno svirao.

Mladi kantautor iz Glasgowa je vanserijsko čudo, jedno od onih otkrića koje vam zavrte glavu.

Ne postoji rock glazbenik u povijesti koji je uspio na jednom albumu okupiti toliko masivno društvo svjetski utjecajnih imena koja su krojila povijest rocka, ali i popularne glazbe čitavih šest dekada.

Već poslije dvije-tri pjesme došlo mi je da sjednem na neku klupu s litrom jeftinog vina, slistim je u rekordnom roku i krenem potražiti najbližu šutku.

Drugo poglavlje planirane trilogije istovremeno se naslanja na koncept i estetiku prethodnika, ali ih ujedno i širi te nadograđuje.

Uživancija je pratiti putanju The Smilea koji se u kratkom roku otarasio epiteta ‘side project’ i prometnuo u atipičnu supergrupu koja jaše naizgled beskonačni val kreativnosti.

Ne samo zbog stvarno moćnog Wilhelmininog vokala ili činjenice da svira klavir, violinu i gitaru – ovaj bi album svojim zahtjevnim konceptom, primjereni(ji)m kazalištu, književnosti ili nekom fantasy filmu, bio priličan zalogaj i za bitno starije, iskusnije autore.