Glazbena recenzija - stranica 7

Možda niti jedan naslov albuma ne pogađa srž onoga što se događa u zapadnoj rock produkciji kao što je to slučaj s recentnim albumom Jona Spencera.

Nove kompozicije neskrivene ljepote i iznimnoga emotivnog potencijala predstavljaju još jednu potvrdu da su stihovi ponekad suvišni.

Manu Chao ovoga puta nije ispunio velika očekivanja zagriženih fanova.

Album nazvan po trenutku u kojem čovjek dobiva dušu, nije samo dobar album, već spada među najbolje koje je Matt Johnson ikada snimio.

Oni koji zagrizu mamac ove ploče bit će zadovoljni kad ih ona povuče za sobom u istraživanje svojih muljevitih dubina.

Braća D’Addario na impresivan način interpretiraju topli zvuk, stil i atmosferu pjesama karakterističnih najvećim bendovima šezdesetih.

Pred svoj četvrti dolazak u Zagreb, Tindersticks su isporučili savršen soundtrack za tmurne prve dane jeseni koji su koincidirali s njegovim izlaskom.

Unatoč samo parcijalno realiziranoj želji da bude heavy, norveški bend se na osmom albumu uspješno naklonio vlastitim korijenima, približivši se kvalitetom iznimno cijenjenim ranijim studijskim ostvarenjima.

Antonis Antoniou iz Monsieur Doumani ima novi bend i odličan album prvijenac.

Sestra Jerryja Leeja Lewisa u pratnji gitarista Lemmyjevog Headcata i bubnjara Stray Catsa donosi vrlo zgodnu kolekciju pjesama kojom nastoji opravdati titulu dodjeljenu u naslovu.

Rijetki su mogli očekivati da će sljedeći korak Caveovog stvaralaštva koje je vječno u nekom razvoju biti njegova oda radosti, jer gotovo smo i odustali od ideje da će se vratiti punom bendu, a kamoli da će nam 2024. dati materijal koji je toliko uznosit i maestralan da će se lako upisati u najbolja djela koja je ikad proizveo.

Stari recepti i uspješan prekooceanski rad pojašnjavaju riječi u naslovu ove recenzije.

Na prvom albumu ‘Dogrel’ brutalno su skicirali život na ulicama Irske, na ‘A Hero’s Death’ o udaljavanju od svega toga, na ‘Skinty Fia’ o tome što znači biti Irac u inozemstvu – točnije Londonu, da bi na četvrtom albumu ‘Romance’ ušli na najskliskiji teren za bendove današnjice – onaj na kojem se ili pada ili postaje još veći.

Kad je njegova srednja škola zauvijek zatvarala vrata, njezini čelnici pozvali su Vana Morrisona da je u povijest otprati vlastitim koncertom.

Izgleda da smo na početku dobrih tektonskih promjena u rocku. Bilo je i vrijeme.

Unutar proširenog izdanja Maloneovog prvog izleta u country skriva se jedan sasvim dobar album koji je mogao nastati predanijim uredničkim poslom izbora desetak pjesama od njih ukupno 27, no na koncu njegov potencijal ostaje zatrpan pod lavinom viškova.

Na svom devetom izdanju kantautor iz New Hampshirea zvuči zrelo koliko i nostalgično, ali istovremeno i opušteno i zadovoljno u glazbenoj niši koju je za sebe iskopao.

Marko Rogić koji stoji iza umjetničkog imena White On White (koje ujedno može poslužiti i kao ime benda) objavio je svoj drugi studijski album i time se jače pozicionirao u dijelu riječke scene koja je duboko i kvalitetno ukopana u postulate americane.

Australski surf punkeri imaju novi set pop-punk dragulja kojima nas podsjećaju da su najveće životne radosti u malim stvarima.

Koncertnom izvedbom odličnog albuma iz 2022. dobili smo uvid u dodatne dimenzije kompozicija koje su uspješno uhvatile duh nesigurnog vremena s početka ovoga desetljeća.

Unatoč neupitno dobrim namjerama, Bill Wyman nije uspio oživjeti šarm izvornih pjesama koje obrađuje, a vlastiti mu materijal na ovom albumu ni nije u istom rangu kvalitete kao onaj koji ne potpisuje.

Koketiranje s modernim pop strujanjima moglo bi Pecka staviti u program radijskih postaja, ali teško da će mu donijeti bodove kod fanova zvuka s kojim se probio na prvim albumima.

Ova recenzija neće otkriti pozadinu toga zašto se jedan beogradski bend nazvao po mjestu u Sloveniji, no u njoj ima sasvim dovoljno toga što vas može zainteresirati da poslušate spomenuti bend.

Ono što je Dušan Kojić Koja započeo 1982. godine, kad je njegova Disciplina kičme objavila prvi album ‘Sviđa mi se da ti ne bude prijatno’, postalo je svojevrsni stilski obrazac koji neće biti zaboravljen na ovim prostorima, kao što će uvijek naći glazbenika koji će slijediti taj put.

Kao i obično, u ljetnim mjesecima bacamo pogled i na neka izdanja vrijedna spomena iz aktualne godine koja u gužvi nismo stigli popratiti u vrijeme njihova izlaska, a jedan od takvih je svakako i posljednji studijski album Willieja Nelsona koji se izdvaja kao jedan od najistaknutijih naslova njegove kasnije faze djelovanja.

‘Nitko na samrtnoj postelji neće gledati unazad i reći: ‘Hvala Bogu što sam izbjegao izblamirati se”, ponudio je kao objašnjenje novog albuma Donald Glover alias Childish Gambino.

Norvežani uz puno volje nastavljaju oblikovati post-Floyd univerzum, ali nakon cjelovitog slušanja novog studijskog ostvarenja može se zaključiti da je riječ o zbirci pjesama kojoj nedostaje temeljne životne snage.

Deveti studijski album danskog dua donosi deset obrada pjesama koje su u izvornim oblicima prepoznate ili predobre da bi se šezdesetak godina kasnije mogle smisleno preraditi, ili, ne daj bože, unaprijediti.

Bez najave, bez singlova i bez ikakvih informacija na vinilnom izdanju osim otisnutog ‘No Name’ natpisa, Jack White se oglasio novim albumom.

Ako je novi album verbalnog majstora iz Detroita trebao poslužiti tek kao dokaz da je reper još uvijek u praktički zasebnoj klasi po pitanju tehnike i talenta, onda je svoju svrhu ispunio. Šteta je što su ga pretjerana frustracija i prilično jeftin trik u konceptu spriječili da bude mnogo bolji nego što jest.