Koncertni report - stranica 2

Ugledavši svog mladenačkog heroja s par metara udaljenosti, doživio sam priličan šok jer Peter Perrett danas izgleda kao da za potrebe koncerta doslovno ustaje iz groba, ali glas ga i dalje služi

Ne znam raste li to moja ljubav prema Kreslinovom opusu sa svakim koncertom ili doista svake godine kvaliteta programa nadmašuje prethodnu, pa mi se čini da smo sinoć i produkcijski i programski gledali možda i najbolji show unazad njegovih nekoliko izdanja.

Chris Eckman i bend odvirali su svoj najbolji nastup u aktualnoj postavi.

Gerijatrija se, po svemu sudeći, zna itekako dobro zabavljati.

Njihova hermetična glazba može djelovati tmurno, pa možda čak i zamorno na nepripremljeno uho nekog namjernika, ali smo svjedočili i da ima neke za dušu iscjeliteljske i smirujuće moći.

Damjan, Jelena i Leon odsvirali su kompletan novi materijal, uz dakako i nekoliko stvari s debija, bez iznimke ih podigavši na višu razinu, prvenstveno zato što su brutalno usvirani i skloni svojim pjesmama dodati još malo šusa.

Nastup u Laubi održao se po uobičajenom The Necks pravilniku, što znači da smo slušali dva improvizirana komada epskog trajanja, s desetak minuta stanke između.

Mašinko nikad nisu usporili i zanemarili bend, nego su na redovnoj bazi nastavili objavljivati vrlo dobre albume koji, istini za volju, nisu nadmašili prvijenac čije su prvo desetljeće sinoć proslavili u Vintageu.

U načelnim okvirima garažnog rock and rolla imali smo priliku gledati mnogo preciznije muzičare i bendove s bitno čvršćim zvukom, ali po pitanju čiste energičnosti i divljaštva, takvih nije bilo previše.

Ča metalci sa sklonosti slasher horor estetici jednostavno moraju postati redovna Halloween atrakcija u zagrebačkoj ponudi.

Četrdeset godina karijere i povratak Mike Portnoya u postavu Dream Theatera bili glavni razlozi za još jedno listopadsko hodoćašće u Arenu.

Ušli smo u ovaj listopad s velikim očekivanjima za rekordan broj koncerata u jednom mjesecu, ali to da će se nad veliku većinu njih kvalitetom i atmosferom tako maestralno izdići onaj Ne Obliviscarisa u Močvari jednostavno je bilo nešto na što nismo računali.

Gotovo sve odsvirane pjesme na koncertu lidera Ultravoxa zvučale su bolje nego na albumima, a gotovo puna Tvornica priredila pravu navijačku atmosferu.

Francuski pioniri blackgazea sinoć su premijerno posjetili Hrvatsku na krilima svog novog albuma ‘Les Chants de l’Aurore’.

Poruka ‘Samo nam je ljubav potrebna’ zvučala je jednako banalno i naivno 1967. kad ju je uskliknuo John Lennon kao i kad ju je nakon dvadeset godina ponovio Bajaga. Sad, četiri desetljeća kasnije, zvuči toliko banalno i naivno da je u nju, slijedeći onu devizu koja se često pripisuje kartaškom ranokršćanskom piscu Tertulijanu – credo quia absurdum – gotovo i nužno povjerovati.

‘Le srce prinesi.’

Pretpostavljam da ste pročitali naslov i vjerojatno mislite da pretjerujem. Uvjeravam vas, ne pretjerujem.

Laibach ist Laibach.

Partibrejkersi već dugo predstavljaju rock instituciju koja više nikad ne mora snimiti ništa novo; dapače, imam osjećaj da većina okupljenih u Tvornici tako nešto ne bi ni željela.

Moćan double bill istočnih ritmova i melodija od bendova iz Srbije i s Cipra bio je savršen pvod za plesanje kroz još jednu kišnu noć u Zagrebu.

Nije Damir bilo tko. On je pjevač priča na takvoj razini da je u očima svijeta postao praktički sinonimom za bosansku glazbu, a njegova glazbena erudicija parira njegovom talentu izvođača, autora i zabavljača i kao takav zavrjeđuje da se, ne samo o svakom njegovom koncertu, već o svakoj pjesmi koju otpjeva, napiše barem pokoja riječ.

Njihovu sam novu ploču na našim stranicama nedavno ocijenio desetkom, što činim stvarno rijetko, a nakon što sam tih dvanaest pjesama čuo uživo, nemam više nikakvih sumnji da ću ih na listama najboljih izdanja godine staviti na sam vrh.

Naizgled bizarna kombinacija s Los Straitjackets Nicku Loweu je udahnula novi život i pokazala da i sa 75 na leđima još uvijek nema razloga za penziju.

Zašto je hrvatskoj publici lakše prodati prosječnu ili ispodprosječnu novu atrakciju iz Srbije nego osvjedočene izvođače iz Slovenije?

U klubu na nasipu napokon više nije neizdrživo vruće kao što je bilo cijeloga ljeta, a pogotovo kad sibirski šamanski par svira glazbu iz nekih davnih nordijskih saga.

‘Dezintegrirajući jezik i adaptirajući ga u formaciju šaht-bambula konstruiramo kata-kaostrofični iskaz koji je zaštićen od svake daljnje nesreće svojim panceriziranim zvučnim kodom.’

‘Nemam saksofoniste. Nemam flautiste. Nema bubnjare ni klavijaturiste. Reverend Beat-Man je jebeni one man band!’

Veterani zabave zadnjim su snagama istrčali finale drugog izdanja showcase festivala i konferencije SHIP u Šibeniku koja je od Hrvatske napokon napravila jednu od sudionica u prezentiranju i razvijanju ideja u glazbenoj industriji.

U Šibeniku se toliko zabavljamo da je to sad već pomalo i tužno.

Kiša nije mogla narušiti pozitivne vibracije koje se šire Šibenikom u drugom izdanju festivala u koji smo se lani zaljubili.