U sklopu proslave pedesete obljetnice benda, i drugi je album Talking Heads dobio svoje prošireno i raskošno izdanje kao što je prošle godine to bio slučaj s prvijencem ‘Talking Heads: 77’.
Talking Heads ove godine obilježavaju pedesetu obljetnicu postojanja. Dakle, pola stoljeća prošlo je otkako su Chris Frantz i Tina Weymouth predvođeni svojim rubno autističnim frontmenom Davidom Byrneom uz bendove i izvođače kao što su Ramones, Patti Smith i Blondie u New Yorku sredinom sedamdesetih na pozornici novootvernog kluba CBGB sudjelovali u rađanju nove vrste glazbe kao odgovora na okoštali i sve manje inventivni rock and roll, a koja će zavladati svijetom granajući se s jedne strane u punk, a s druge u tzv. new wave kojega će upravo Talking Heads biti jedni od glavnih rodonačelnika.
Bend je veliki jubilej stao obilježavati objavom prvog spota za svoj prvi veliki hit “Psycho Killer”, a izišla je i izvrsna biografija benda “Burning Down the House” iz pera novinara The New Yorkera, Jonathana Goulda. Na to se sad nadovezuje i deluxe reizdanje njihovog drugog studijskog albuma “More Songs About Buildings and Food”, nakon što je isti tretman lani dobio i njihov prvijenac “Talking Heads: 77”.
Specifičnost drugog albuma Talking Headsa jest ta da uglavnom sadrži pjesme starije od onih objavljenih na prvom albumu. Razlog tome leži u činjenici da su bendovi u to vrijeme radili bjesomučnim tempom, objavljujući ploče svake godine, nakon čega bi slijedio nesmiljeni raspored turneja. Koncertne aktivnosti nakon izlaska prvijenca kod Talking Headsa dovele su do teške iscrpljenosti, a u Byrneovom slučaju i nečega nalik živčanome slomu, pa je tako snimanje na Bahamima s nedavno stečenim suborcem i producentom Brianom Enom djelovalo kao dobrodošao odmor od iscrpljujućeg života na cesti.
No, problem je bio u tome što Byrne nije imao mnogo vremena za pisanje novog materijala na turneji, pa je, kako bi sastavio album “More Songs About Buildings and Food” – koji, očekivano ili ne, zapravo ne sadrži mnogo pjesama o zgradama i hrani, a alternativne ideje za naslov bile su “Oh What a Big Country” i “Fear of Music”, što će, naravno, postati imenom njihove sljedeće ploče – morao uvelike posegnuti za materijalom koji je nastao u početnim danima njegovoga benda, kao što je, recimo “The Girls Want to Be with the Girls”.
Među takvim pjesmama naći će se satira umjetničkih krugova (troje izvornih članova benda studiralo je na likovnoj akademiji u Rhode Islandu) na temelju teksta njegovog višeg kolege Michaela Zievea, te dvije skladbe nastale u suradnji Byrnea i Frantza, “Warning Sign” i “Stay Hungry”. Potonja pjesma sadrži Frrantzov tekst nadahnut ni manje ni više nego dokumentarcem o bodybuildingu i Arnoldu Schwarzeneggeru istoga imena, što objašnjava zašto je Byrne njezine dijelove uživo pjevao s oštrim njemačkim naglaskom.
Ipak, bilo je tu i novog materijala, od kojeg su se neke pjesme već provlačile po live setovima benda na turneji, kao što je “The Big Country”, pomalo satiričan pogled na život Sjedinjenih Država izvan najvećih gradova, dok su druge nastale za vrijeme snimanja, a jedna od takvih bila je “Found a Job” o paru koji brak spašava pokretanjem vlastitog televizijskog programa, temi koja je danas gotovo svakodnevna u vremenima podcastera i YouTubera.
Naći će se tu i jedna obrada i upravo će ona postati glavnim singlom i najvećim hitom ploče. “Take Me to the River” soul prvaka Ala Greena također je već godinu dana bila dijelom setlisti benda, a uspjeh njezine studijske verzije na top ljestvicama i radijskim emitiranjima prestravit će Byrnea do te mjere da će se tada navodno zakleti kako više nikad u karijeri neće snimati tuđe pjesme.
Među najbolje trenutke ploče spada moćna uvodna “Thank You for Sending Me an Angel”, a kao poseban kuriozitet pojavljuje se “The Good Thing” (s pratećim zborom Weymouth i uredskih službenica iz studija potpisanim kao Tina and the Typing Pool) kao pohvala radu, disciplini i kineskoj uniformnosti, a koju je u to doba, poput “Don’t Worry About the Government” s prvijenca, publici bilo teško pravilno svrstati – je li u pitanju satira ili ludost Davida Byrnea? Ili oboje?
“Super Deluxe Edition” albuma donosi stvari na kakve smo već navikli kod takvih izdanja, a to uključuje četiri ploče s remasteriranim snimkama, raritetima i alternativnim verzijama pjesama. Sav taj dodatni sadržaj može biti više ili manje zanimljiv fanovima kojima je namijenjen, ali jedna stvar koja će biti neporecivo zanimljiva i onima koji ne spadaju u krug najvećih obožavatelja benda svakako je live snimka s koncerta u Entermedia Theatre u New Yorku iz 1978. godini.
Na ovoj snimci se najviše ističe odlična verzija “Take Me to the River”, manje obuzdana od one studijske i više nalik onom gospel iskustvu koje će nekoliko godina kasnije biti zabilježeno na vjerojatno najboljem koncertnom filmu u povijesti, “Stop Making Sense” budućeg oskarovca Jonathana Demmeja iz 1984. godine. Tu su još i knjiga i nekoliko singlica, a sve je zapakirano u lijepu kutiju s naljepnicom na kojoj stoji cifra od otprilke 180 dolara.
Naravno da svaki album ovog benda zaslužuje ovakvo raskošno izdanje, a “More Songs About Buildings and Food” ni po čemu nije iznimka. Ova ploča je, više nego u autorskom pogledu, možda presudni korak unaprijed predstavljala Enovom produkcijom koja je više stapala Byrnea s grupom nego što je to slučaj bio na njihovom prvom albumu, prikazujući i ostale članove, pogotovo najnovijeg člana, gitarista i klavijaturista Jerryja Harrisona, kao gotovo jednako bitne karike u lancu.
Ozbiljniji skokovi bit će zabilježeni na narednim izdanjima, “Fear of Music”, a pogotovo “Remain in Light”, ali ipak “More Songs” ostaje važnom i nezaobilaznom točkom u diskografiji ovih ikonoklasta, pa će ga The New York Times tako proglasiti najboljim albumom 1978. godine, ispred “Darknes at the Edge of Town” Brucea Springsteena, “Some Girls” The Rolling Stonesa i “Parallel Lines” Blondie. Što ni iz današnje perspektive uopće nije mala stvar.
(Rhino Entertainment / Warner Music / Sire Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
