Prve festivalske večeri nastupili su Repetitor, ABOP, Pridjevi, Moskau i Ostati fit.
„Dobrodošli na najbolji najmanji festival na svetu“, rekao je Boris Vlastelica iz beogradske grupe Repetitor odlično raspoloženoj publici s pozornice festivala Tam Tam u Sućurju na Hvaru koji je započeo u petak. Zvuči li to pretjerano u podilaženju publici u mjestu na naistočnijoj točki otoka, mjesta koje nije napumpana turistička destinacija i koje iz hvarske perspektive gledano vjerojatno predstavlja nešto kao posljednja točka na kraju svijeta? I kad se još to izgovori s nenatkrivene pozornice sastavljene od građevinskih skela osvijetljene s četiri reflektora pred petstotinjak okupljenih?
Potrudit ću se iznijeti detalje koji potvrđuju da je Vlastelica bio u pravu kad je riječ o ovom festivalu koji je nastao spontano nakon jednog ljetnog koncerta održanog s teretnog prostora iza kabina dva prastara TAM-ova kamiona, popularno zvanih ‘Tamića’ jer je poslužio kao improvizirana pozornica tom prilikom. Tada je skrojen i naziv festivala, nakon čega su dva Tamića godinama služili kao nosači razglasa, kako su mi opisali iz organizacije. I ovog puta su kamioni bili parkirani kraj pozornice i tim potezom na jednostavan i učinkovit način ograđivali backstage da bi u kasnijim satima nekim posjetiteljicama poslužili i kao plesni podij.
Festival je to koji prati improvizacija na svakom koraku, ali i potpuna opuštenost svih koji su se te večeri zatekli na nogometnom igralištu u Sućurju, bilo da je riječ o organizacijskom timu ili publici. Ako se izuzme 20-minutno kašnjenje nastupa mađarskog benda Umreti fit, u ostatku večeri i noći satnica se poštivala na festivalu ‘na kraju hvarskog svijeta’, čiji je line-up prvog dana složen ‘po posljednjoj modi’ regionalne nam nezavisne rock scene. Redom su nastupali Umreti fit, Moskau, Pridjevi, Repetitor i ABOP. Bila je to večer bez slabe izvođačke karike, a oskudni produkcijski uvjeti su se pokazali sasvim dostatni da to na pozornici bude i potvrđeno.
Publika je objeručke svakog prihvatila na tom ‘mjesnom mini Woodstocku’ čime je i ustanovljena da postoji snažna veza povjerenja spram izbora bendova od strane organizatora, kao i ono što bi mogli nazvati prirodnim feedbackom male sredine. Repetitoru je tako ovogodišnji nastup bio treći u nizu kad se pogledaju unazad prijašnji koncerti na Tam Tamu, tj. četvrti općenito kako mi je kazao Miodrag Cicović, kojeg sam tamo sreo, iz Straight Mickey And The Boyz koji su također do sada četiri puta nastupili na festivalu, a ove godine pauziraju. Treba li još nešto dodati o festivalu čija publika zahtijeva gotov svake godine Repetitor i SMATB?
Repetitor su odsvirali još jedan u nizu najboljih koncerata u životu. Njihovom zapaljivom adrenalinu se nitko nije mogao oduprijeti, a jedino se na ‘najboljem malom festivalu na svijetu’ moglo vidjeti kako jedan od članova sinjskog M.O.R.T.-a ponesen ubitačnom „U pravom trenutku“ pleše na pozornici s Milenom, Ana-Marijom i Borisom. Kao da se i jedino na ‘najboljem malom festivalu na svijetu’ valjda može dogoditi da se spontano na kraju dogodi da Repetitor koncert završi kao četvorka, jer se eto tamo našao kolega gitarist Uroš Milkić (Threesome) koji pjesme poput „Suženi snovi“ i „Beskraj“ svira kao da ih je on umjesto Vlastelice snimio na posljednjem albumu, a time vidjeti i Vlastelicu koji je ‘oslobođen tereta gitare’ podsjećao na mladog Iggyja Popa. Svirao je Milkić i prije s Repetitorom kad je Boris imao slomljenu ruku, ali sinoć sam ih prvi put gledao u toj postavi.
Možda Tam Tam na zemaljskoj površini skeptiku izgleda kao pokušaj Woodstocka u Mrduši Donjoj, ali je te večeri imao najsavršeniji nebeski svod iznad sebe u kojem jebilo nemoguće ne uživati, jer je pogled svako malo bježao prema beskraju zvijezda. Igralište u Sućurju je na jednoj uzvisini tako da ništa ne ometa pogled na ‘božansku kupolu iznad’ i to u večeri bez oblačka. Slušati u takvom ambijentu izvedbu pjesme „Crveno“ gotovo je božanski osjećaj dok sudbinski Vlastelica i Cupin dvoglasno mantrali stihove: „Moramo biti vetar, moramo biti reka , moramo biti šuma, moramo sići s uma.“
U takvoj večeri je kao i naručena došla psihodelija Pridjeva, njihovo talasanje slobodne forme pune improvizacija počevši i od vokalne improvizacije Dina Santaleze koji se i dalje dobro nosi u vokalnoj nadopuni privremeno odsutne Nine Romić, dakako u društvo Ivane Picek. Koncert Pridjeva polako se razvijao s lijenom izvedbom „Kantarion“ na početku da bi kako je vrijeme odmicalo sve više ubrzavao i zračio snažnijim impulsima tempa. „Lucifer i ja“ je tako uistinu imala obrise nevidljive borbe dobra i zla da bi se u finalu „Požuri polako“ pretvorila u vrtoglavi roller coaster. Za uho mi je posebno zapela i izvrsna nova stvar „Ručak za čakru“ u prvoj polovici koncerta.
Umjetnički kolektiv Moskau koji je nastupio prije Pridjeva uvjerljivo je zvučao kao glasnik apokalipse pod crvenim svjetlima pozornice. Također skloni teatralnim i dugim improvizacijama, Moskau nije gubio tenziju i, odokativno bih rekao, u nešto suženoj postavi koja je suvereno kotrljala već ustaljene najbolje momente sa svojih albuma „Dirty Ground“ i „Gospel Machine“, da bi sve na kraju završilo pakleno sporim jammingom tijekom kojeg je Ivan Laić, jedan od frontmena recitirao biblijske stihove o Lotovim kćerima.
Zagrebački After je bolji od partyja, tj. ABOP bio je najbolji izbor za dočekati zoru. Preciznije kazano, nedostajalo je nekih pola sata do potpunog bljeđenja zvjezdanog svoda pred svjetlom novog jutra dok je ova zahuktala techo mašinerija živog sastava pumpala plesni ritam među posljednjih stotinjak najizdržljivijih posjetitelja. Dok sam u zoru sjedio na prvom jutarnjem trajektu prema Drveniku,uistinu sam bio okupiran mišlju da sam bio na najboljem malom festivalu na svijetu te noći. Vrijeme od sumraka do zore proletjelo je uz izvrsne nastupe.
Danas su na rasporedu koncerti Sevent Tha Spells, Seine, Igralom, Spiridon i Dogs In Kavala, dakle također kombninacija jakih imena i onih koji uistinu obećavaju, a hoće li Niko Potočnjak iz Seven That Spells uspjeti dotjerati gitarski solo do prvih zraka sunca, saznat će oni koji odluče ne propustiti ovaj najbolji mali festival na ‘kraju hvarskog svijeta’.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
