Album ‘TransAdriaticum’ progovara u jednoj drukčijoj, zagasitoj dimenziji mediteranskog (glazbenog) duha, potpuno oprečnoj od one turističko-propagandne dimenzije podneblja čija funkcija se svodi na površno shvaćanje destinacije za masovno pohrliti na godišnji odmor.
Kad se dogode rijetki slučajevi da neki naši glazbenici objave album za austrijsku etiketu i time značajno potvrde međunarodni utjecaj, situacija na domaćem terenu obično bude obrnuto proporcionalna, da ne kažem kao da su objavili album za neku daleku australsku etiketu, a ne u zemlji našeg susjedstva. Upravo takva situacija me dočekala s prošlogodišnjim, dakako recentnim, albumom Tamare Obrovac i Trans Adriatic Quarteta.
„TransAdriaticum“ (objavljen za austrijski Alessa Records) još je prošle godine opetovano ukazao na izvrsnost Tamare u formaciji novog internacionalnog sastava s kojim je koncertno proputovala Europu, te svakako treba spomenuti i nastup na uglednom norveškom Trondheim Jazz Festivalu gdje je oduševila tamošnju publiku i kritiku. No, eto, da nije Tamara osobno urgirala, vraga bi taj album došao na adresu naše redakcije. I to opravdava ovako kasni dolazak „TransAdriaticuma“ u ‘recenzentski repertoar’ Ravno Do Dna, jer zaslužuje biti spomenut.
Poseban članak bi iziskivalo nabrajanje dosadašnjih formacija u kojima je i s kim sve nastupala i snimala Obrovac – od trija pa do ansambala, najduže u društvu najzanimljivije ritam sekcije ovih prostora koju su činili kontrabasist Žiga Golob i bubnjar Kruno Levačić, uskakali su tu i poznati međunarodni glazbenici poput saksofonista i flautista Wolfganga Puschniga, lutnjista Brahima Dhoura, ali i jedan Rambo Amadeus… Lista je poduža, no kuriozitet Trans Adriatic Quarteta je ta što je u formaciji od dugogodišnjih kolega ostao samo Levačić, dok drugu polovicu sastava čine talijanski glazbenici Stefano Battaglia na klaviru i kontrabasist Salvatore Maiore. Riječ je o prvacima talijanske jazz scene koji zajedno iza sebe imaju 150 snimljenih albuma, obadvojica jazz predavači na konzeravotorijima, ujedno glazbenici koji su nastupili na gotovo svakom uglednom jazz festivalu.
„TransAdriaticum“ bi bilo najlakše opisati kako osebujni Tamarin ECM-ovski pristup rušenja svih žanrovskih granica kao glavni postulat modernog jazza. No dubinski gledano, možda je najbolje iskoristiti citat iz teksta koji je nakon nastupa na Trondheim Jazz Festivalu napisao norveški jazz znalac Tor Hammerø: „Novo i uzbudljivo poznanstvo… Svojim istančanim triom dala nam je nadopunu nečega što nismo ni sami znali da nam je potrebno.“ „TransAdriaticum“ progovara na taj način, u jednoj drukčijoj, zagasitoj dimenziji mediteranskog (glazbenog) duha, potpuno oprečnoj od one turističko-propagandne dimenzije podneblja čija funkcija se svodi na površno shvaćanje destinacije za masovno pohrliti na godišnji odmor.
Album kao da progovara o onim danima i osjećanjima tijekom ostala tri godišnja doba kad izbija sjeta tijekom kišnih dana, osluškivanje mora i osjećaj da mali čovjek osjeća komunikaciju s tom hirovitom vodenom masom i kad ona nije ‘bazen za rashladiti se tijekom vrućih dana’, već nekad sinonim za patnju, kako to primjerice dočarava „Galiotova pesan“, majstorski uglazbljeni i oživljeni Nazorovi stihovi iz „Velog Jože“. To, gotovo meditativno osluškivanje i prije nego se krene u, hajmo reći, konkretno sviračko fraziranje je posebna odlika pratećeg sastava Battaglia, Maiore i Levačić. Gotovo da demonstriraju koliko je nekad slušanje važnije od sviranja i da je sviranje samo sporazumijevanje – ispipavanje prije nego li se upusti u zajedničku harmoniju. S druge strane Tamarino pjevanje, kao da je arhetipsko narodno, nekad oporo i grleno. Kao da su njene glasnice samo medij iz kojeg progovaraju neki davnašnji napjevi otvarajući nove horizonte pratećem sastavu.
Prvi dio albuma se dugo i turobno valja poput zimskog juga koji donosi obilne kiše. Potraje to do ‘prvih zraka sunca’, do trenutaka kad vas zapuhne tango ritam u kojem još samo nedostaje harmonika jednog Piazzole ili zatitra neki još udaljeniji ritam kroz primjerice „Afro Blue Istra“. A opet, koliko god glazbeni horizont bio širok i onomatopejski bogat, toliko Tamara ne izlazi iz sjetnih okvira, bilo da pjeva na talijanskom ili hrvatskom jeziku, čak i kad u stihovima zaziva jarko žutu boju, to ostaje u domeni nekih bljeskova iz, ako ne sretnije, onda bezbrižnije prošlosti. Kao da je i ona sama okovana poput Nazorova diva Jože.
Možda je upravo to onaj osjećaj „za koji ni sami nismo znali da nam je potreban“ o kojem je pisao Tor Hammerø, a koji se nekako odjednom još jače kristalizirao tijekom ove globalne pandemijske krize. Naime i autor ovih redaka se s „TransAdriaticumom“ susreo tijekom nje. I baš u tim trenucima novootkrivene hermetičnosti životnih prilika je možda do kraja postala jasna dimenzija Tamarine interpretacije na ovom albumu. Što to konkretno znači? Da vas ovaj album može odvesti u depresivno raspoloženje? Svakako da može. No možda je važnija dimenzija da sa sobom donosi i pročišćenje u kojem prepoznajete ‘dobre i loše duhove’, koji vas gurne samima sebi i time učini iscjeljujuće djelo, jer ipak, svi mi veći dio svojih života provodima s porazima, a ne s pobjedama.
Ocjena: 9/10
(Alessa Records, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
