Više od tri i pol godine nakon prvog susreta sa zagrebačkom publikom na istoj lokaciji, Vintage Industrial Bar sinoć je ponovno ugostio Tamikrest iz Malija, plemensku skupinu desert bluesera koji nastavljaju krčiti staze kojima su prvi krenuli njihovi duhovni preci Tinariwen i osim širenja jedinstvene glazbe iz Sahare služe i kao neka vrsta ambasadora tuareških naroda u svijetu.
Nakon što su na pozornicu, pred publiku koja se počela okupljati, izašli s “Tisnant an Chatma” s predzadnjeg albuma “Chatma”, posvećenog svojim sestrama, pripadnicama naroda Kel Tamashek, za razliku od prošli put, Tamikrest je ovog puta izašao u potpunosti u muškoj postavi. Izostao je tako izraženiji plemenski element koji posebno naglašavaju grleni pokliči koje obično izvode prateće pjevačice, a težište je više prebačeno na rokerske korijene benda.
Frontmen, lead gitarist i pjevač Ousmane Ag Mossa rado navodi Marka Knopflera i Pink Floyd među svoje gitarističke uzore, što se može naslutiti u uvodnim građenjima atmosfere pjesama nalik onima Dire Straitsa, a i u flojdovskim tripovima koje će vam Tamikrest uvaliti u najboljim trenucima nastupa. Ali isto tako će vas i hipnotički stonirati kao što to, u nešto žešćem obliku, vole raditi i njihovi parnjaci iz kalifornijske pustinje koji nas često također posjećuju u Vintageu.
No, kroz glazbu Tamikresta provlači se i cijela povijest rocka, te da je svatko od okupljenih u publici rekao po jedan zapadnjački bend klasičnog rocka, možda bi svatko rekao različito ime i velika većina bi ih bila u pravu. Sve to prožeto je gotovo neshvatljivim ritmovima i suludim kontrama tipičnim za ovu specifičnu glazbu, zagonetnu u načinu na koji vas može istovremeno zbunjivati i hipnotizirati.
Bend na turneji promovira svoj posljednji album “Kidal” objavljen u prvom kvartalu ove godine i može se reći da pjesme poput “Wainan Adobat” i “War Tila Eridaran”, kao i na albumu i uživo djeluju kao nabrijani hitovi, iako su forte Tamikresta situacije u kojima raspletu hipnotičku mrežu i uvuku vas u trans ponavljajući gitarističke šetnje niz neobične ljestvice.
Ousmane se, između prvog i pomalo neočekivanog drugog bisa, obratio publici na francuskom, objašnjavajući malo priču o tome kako i zašto bend pjeva, no čini se da nije bilo mnogo onih među okupljenima koji govore jezik, pa je bend uzvratio još jednom na “tamašeku” s još jednom laganom kompozicijom i pozdravio nas do sljedećeg susreta. Za koji se nadamo da će uslijediti dovoljno brzo.