Tango Compas, sastav koji je osnovao ugledni slovenski harmonikaš Marko Hatlak i kojem se pridružio svijetski slavan violinist Stefan Milenković, nastupio je sinoć na Rovinj Jazz Festivalu koji se iz dvorišta bivšeg TDR-a zbog bure i hirovitog vremena preselio u zatvoreni prostor dvorane Adris. Samim time smanjeni kapacitet doveo je i do toga da je koncert bio rasprodan.
Tango Compas pokazao se vrhunski uigranim sastavom, do te mjere da bi se moglo govoriti o jednom skladnom glazbenom tijelu. Ne samo da su solističke i aranžmanske igre nadopunjavanja Milenkovićeve violine i Hatlakove harmonike bile besprijekorne do najsinijih detalja, uključujući i uistinu neobična glisanda i dijelove u kojima kao da virtuozi instrumentima daju oduška od tonalitetne stege, već je i ostatak kvarteta igrao istu nevjerojatnu glazbenu igru, dakle i kontrabasist Luka Herman Gaiser, kao i naš pijanist Marko Črnčec koji se glazbeno probija u New Yorku, što je možda najteža glazbena opcija trenutno na svijetu, tj. probiti se i opstati na njujorškoj jazz sceni gdje u titanskoj borbi i mnogo poznatija imena znaju posustati. Črnčec je sasvim opravdan naklon kolega u sastavu dobio i time što je njegova skladba „Improvisation“ konstantno na repertoaru Tango Compasa, ravnopravno među Piazzollinim, Caceresovim i Gallianovim klasičnim komadima.
Još jači autorski pečat ostavlja i Hatlak kao vođa sastava skladbama „Tango Dance“ i „Twilight Tango“ koje je Milenković u šali najavio „kao skladbe koje nisu nastala jučer, već prekjučer“, aludirajući prvenstveno na datum nastanka, a rovinjska publika ih je prihvatila gromoglasnim aplauzom.
Sam nastup bio je osmišljen kao mali edukativni vremenski stroj kroz tango, od prvih i neeksponiranih skladbi s početka XX stoljeća i ne toliko razvikanih majstora, pa do Piazzollinih klasika kao što su „Revolucionario“, „Milonga del Angel“, „Fievre“, „Che Tango Che“ i nezaobilazne, na bisu izvedene, „Primavera Portena“ s čijom melodijom na usnama zadovoljno napuštate dvoranu.
Sasvim dostatan instrumentalni nastup upotpunilo je još gostovanje vokalistice Ane Bezjak u četiri pjesme, što je bio dodatni bonus, iako je, ako se mora koja riječ napisati i o propustima, njen glas bio iznimno glasan u odnosu na ostatak sastava i naprosto je šteta što ton majstor to nije korigirao tijekom nastupa u kojem se ni Bezjak ne može uputiti nikakva loša kritika za interpretaciju koja je varirala od senzualne argentinske, pa do ‘grube’ piafovske u „Che Tango Che“.
Milenković, koji je po vokaciji u prvom redu klasičar, strast za tangom osjetio je prvotno kroz ples kojem se bio posvetio u slobodno vrijeme, a ista strast gonila ga je da se kasnije izrazi i violinom. Zvuk violine pod njegovim prstima općenito je poseban, ali u Tango Compas kao da je dodatno dobio na poletnosti i slobodi, odajući dojam kao da više svira iz duše, a manje iz nota. Obzirom da je tango srodan jazzu, osjećala su se neka nagnuća tijekom nastupa i u tom smjeru, no ne u tolikoj mjeri da bi se Milenkovića moglo okititi i epitetom džeziste.
No i bez toga, dvorana je uistinu bila naelektrizirana emocijama tijokem koncerta, što je i Hatlak primijetio i na kraju nagovorio dvoranu u meditativni ‘om’ zvuk prije nego li je eksplodirala Gallianova skladba „Taraf“ inspirirana rumunjskim melosom. Cjelokupna zvučna terapija bila je toliko učinkovita da su nakon koncerta doslovce u pet minuta planuli svi CD-i Tango Compasa.
Večeras će nastupiti Nicholas Payton Trio i Jane Monheit, dakle još jedna neobična kolaboracija, koja je ovog puta na ‘domaćem’ jazz terenu.