Tatjana Tolstoj ‘Kis’ – kad nuklearna paranoja rezultira maestralnim romanom…

Po viziji Tolstojeve, budućnost neće biti ni bolja ni gora od sadašnjosti. Bit će jednostavno – drugačija.

Tatjana Tolstoj - Kis

Ako bi se išta moglo zaključiti nakon iskustva znanstveno-fantastične književnosti dvadesetog stoljeća, moglo bi se zaključiti kako su žanrovski pisci jedna opasna bratija devijantnih, perverznih umova kojima ništa nije draže od izmišljanja novih i šarolikih načina propasti civilizacije. Dobar dio njih je u najmanju ruku subverzivan prema vladajućem poretku jer uporno i tvrdoglavo odbija prihvatiti veliki modernistički mit o napretku. Fascinira doduše kako je i publika raširenih ruku prigrlila košmarne vizije distopijskih budućnosti, raspadajućih megalopolisa i totalitarnih sistema. Jeftine varijante u kojima su svemirska prostranstva tek dekoracija orgijastičkim sukobima između Zemljana i svemiraca nitko, čini se, nije ozbiljno shvatio. No, zato su paranoidni mizantropi poput Orwella, Huxleyja, Zamjatina, Gibsona, Dicka, McCarthyja i ostalih svojim makabričnim, depresivnim, totalitarnim svjetovima uspjeli fascinirati i zabrinuti čitave generacije čitatelja. ‘Veliki brat’ postao je dijelom svjetskog kulturnog imaginarija, svjetlosne sablje i nadsvjetlosne letjelice samo dijelom mokrih snova relativno malobrojnih fanova.

U svakom slučaju, optimističnih vizija budućnosti gotovo i nema, a iskustvo nas uvijek iznova uvjerava kako ih ne bi ni trebalo biti. No, općenarodni skepticizam prema ideji napretka uzrokovao je određene probleme ovoj vrsti književnosti. Gotovo svaka kataklizma već je obrađena, gotovo svako totalitarno drušvo (raznolikih modaliteta je beskonačno mnogo, a njihovi konkretni aspekti zapravo i nisu toliko bitni) već je ugledalo svjetlo dana u nečijem romanu, gotovo svaka ideja o boljitku nemilosrdno je skršena, a broj likova koji su ostavili svoje živote na stranicama ovih romana prerastao je broj žrtava inkvizicije, kolonijalnih osvajanja i dvadesetostoljetnih razmirica. Napisati nešto novo i duboko uznemirujuće, koristeći pri tom već podosta iscrpljen žanr, postalo je nemoguće. Gotovo nemoguće.

Tatjana Tolstoj pisala je „Kis“ četrnaest godina. Započela ga je na paranoičnom strahu od nuklearnih elektrana uzrokovanim katastrofom u Černobilu (nedavna katastrofa u Japanu uskrsla je te potisnute i već pomalo zaboravljene strahove), napajala ga atmosferom straha iz hladnog rata (koji se, kao i onaj prethodni, ponovno vratio u obliku ‘rata protiv terora’), da bi ga, dvadeset godina poslije, dovršila na valu dubokog skepticizma prema prosvjetiteljskim i humanističkim idejama. Prva dva motivacijska sklopa, u kontekstu diskursa čitavog romana, gotovo su nebitna. Njihova je funkcija pričilno jednostavna – uspostaviti žanr i oslikati uvjete post-civilizacijskog svijeta. Premda nikad u potpunosti identificirana, božanska riječ koja je stvorila svijet „Kisa“ najverojatnije je bila atomskog karaktera. Tko je točno odgovoran za katastrofu – veseli diktatori/državnici s prstom na obaraču, pijani radnici u skladištu nuklearnog otpada, disleksični programer obrambenog vojnog sustava – nije pretjerano bitno. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X