Suradnja TBF-a i Jazz orkestra HRT-a započeta u vrijeme pandemijskog lockdowna ušla je u svoj zenit.
Unaprijed rasprodani koncert TBF-a i Jazz okrestra HRT-a u velikoj dvorani Lisinskog bio je isto toliko vremena i predvidljiva priča o značaju povratka najjačeg splitskog hip-hop imena iz slavne ere kada se isti taj domaći hip-hop kalio prije dvadeset godina, jer nakon pune Tvornice ove zime, bila je napunjena, gledano po kapacitetu, i najveća domaća koncertna dvorana.
Da je bila riječ i o prvoklasnom glazbenom događaju ovog vikenda svjedočila je i posjeta prvog ešalona gradske uprave na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem. Pomalo populistički potez koji je proteklog tjedna bio u svojevrsnoj dihotomiji ukusa spram važnosti velikog obljetničkog koncerta jedne Dunje Knebl s brojnim gostima, tj. glazbenice koja već desetljećima spašava nacionalno blago hrvatske tradicijske glazbe od zaborava. Ali, izbori su blizu, pa je i TBF-ov koncert svakako bio bolja prilika za biti viđen, tako da ostaje za nadati se da će netko iz savjetničke sekcije za kulturu Grada u idućem mandatu biti bolje upoznat sa situacijom na koncertnom terenu.
No, što nije bilo predvidljivo?
Nije nije bilo predvidljivo da će 15. ožujak protjecati u znaku dosad najvećeg prosvjednog skupa u Beogradu u susjednoj Srbiji, za koji se već sada s dobrom dozom sigurnosti može reći da je okupio milijun ljudi. Hrvatski živalj i posebno kulturni sektor već mjesecima daje svoju podršku naporima, prvenstveno, studenata u Srbiji u nakani da državne institucije počnu funkcionirati onako kako po zakonskim uzusima državne institucije trebaju funkcionirati, a koje je sebi podčinio zna se tko. Iz tog razloga što srpsko društvo proživljava niz katarzi na putu do ustoličenja uljuđenog građanskog društva i u Lisinskom se sinoć s raznih strana tijekom aplauza iz publike moglo čuti: „Pumpaj!“
„Pumpaj!“, tj. slogan studentskih prosvjeda, sinoć je bila najčešće izvikivana riječ u auditoriju i naravno da ni TBF-ovci nisu mogli biti imuni na to, Saša Antić, Mladen Badovinac i Luka Barbić su poručivali dirigentu Mironu Hauseru: „Pumpaj, pumpaj!“ dok je ovaj imao pune ruke pumpanja funk ritma s orkestrom.
Sam maestro se pak nije osjećao tako slobodnim. Možda i iz razloga jer je Hauser preozbiljno shvatio svoju ulogu uljudbenog posrednika između HRT-a, TBF-a i publike, pa je ta njegova uljuđenost bila pomalo šlampavo smiješna. Tako je umjesto najave pjesme „Odjeb je lansiran“ izrekao neku dozlaboga glupu zamjensku frazu (koju nisam zapisao u tom trenutku, a sad je se ne mogu sjetiti, što samo po sebi govori koliko je ta zamjenska fraza bila ‘briljantna’). Kao da mu je netko prišapnuo: „Sad predstavljaš HRT, a i gradonačelnik je u dvorani“.
I naravno da je to apsolutno besmisleno kad su TBF-ovci u narednom trenutku jasno i razgovjetno rešetali: „Odjeb je lansiran i facama s TV-a, onima s desna i onima s lijeva, a i oni centralni, jer jebu mi mentalni sklop imaju odjeb non-stop. Odjebajen ih stručno, jer već mi je mučno to drkanje, pardon, zadovoljavanje ručno. Iman odjeb za političke igre i laži. Evo im fige i evo im ‘Ma bjaaaži!’“
Dakle, ako se već Jazz orkestar HRT-a odlučio sudjelovati u opusu TBF-a, onda i to treba raditi s dignitetom, a ne s nekim nespretnim samocenzurirajućim sramom, jer ti stihovi imaju svoj smisao i težinu, oni su bili svjetionik mnogima za sačuvati zdravu pamet u šugavim vremenima moderne nam političke povijesti Hrvatske i kao takvi i dan danas stoje kao podsjetnik na ta vremena, a bome ničeg tu nema krivog da ih se upotrijebi i u svrhu za štošta recentnog u toj istoj hrvatskoj politici.
Maestru samo treba reći da se opusti, ako već ima hrabrosti upuštati se u zanimljivu jazz revitalizaciju hrvatskih glazbenih klasika. Slično se ponašao i kad je JO imao nastup s Edom Maajkom u Gorgoni. I tada se malo meškoljio kad je Edo rešetao stihove: „Jeb’o vladu, jeb’o, politiku, jeb’o, u saboru, jeb’o, sve njih redom.“ I za Edu vrijedi isto pravilo hrvatskog glazbenog klasika kao i za TBF. Čuo sam da je u pripremi i taj album s Edom, pa se toplo nadam da im neće na pamet pasti neka cenzurna glupost na pamet, u smislu ne uvrstiti „Dragi moj Vlado“, posebno u ova vremena dok Thompson objavljuje live album na kojem njegov „Za dom spremni“ nitko ne nalazi za spornim niti u redovima njegovog izdavača, niti sabora, niti vlade i svih njih redom. Dapače, Hauser ima dužnost odaslati poruku da je nacionalni TV servis antifašistička tvorevina, tj. tu mora biti odjeb jasno lansiran, kako bi se to reklo TBF-ovim rječnikom.
Što se pak samog koncerta Jazz orkestra HRT-a s TBF-om tiče, tu se već može isplesti i preuranjeni zaključak, a to je da je isti taj orkestar na famoznom putu stvaranja nečega što bi se moglo nazvati hrvatskim Broadweyjem, a to je da su TBF, kao i Edo Maajka, jednako zvučno podatni za izuzetno kvalitetno glazbeno iskustvo koje uz to ima i veliki interes kod publike.
Win-win situacija u kojoj raskošni glazbeni ambijent živahno ide ruku pod ruku s lirikom, pa je čak tu teško biti pametan u smislu jesu li za to prikladniji sjedeći ili stajaći koncerti. Jer, počelo je žustro i plesno s „Genijem“, nastavilo se s „Malo sam maka“ i potom snažno ušlo u spleen s „Trilogijom jada“. Na spomenutima se u solima nije nimalo štedio saksofonski ešalom JO-a, u prvospomenutoj pjesmi, Miro Kadoić, u drugoj Mario Bočić, u trećoj Vojkan Jocić.
U već navedenoj „Odjeb je lansiran“ na tubi je briljirao Joe Kaplowitz, a solo potom preuzela trubačka sekcija. Meni osobno najbolji, angažirani niz, nastavio se s briljantno aranžmanski raščlanjenom „Krist“ i udarnom „Heroyix“ da bi se u splitski ambijent ušlo s „Grad spava“. Od svih trubača u Jazz orkestru HRT-a nekako me uvijek posebno oduševi Davor Križić, a tako je bilo i ovog puta s njegovim solom u „Mater“, da bi ‘splitski triptih’ sinoćnjeg koncerta bio zaokružen s „Uvik kontra“ i a la New Orleans trombonskom improvizacijom Luke Žužića.
Nakon dobrih sat vremena pumpanja ritma s pozornice Lisinskog, prvi standing ovation publike dogodio se tijekom izvedbe revijalne „Nostalgične“, a potom i na „Smak svita“ u kojoj je i Damir Horvat imao bravuroznu sax vožnju. Publiku je jednako emotivno pogodila i „Alles gut“.
Na sreću su TBF-ovci u jednoj prijašnjoj prilici nagovorili maestra Hausera da u svega jednom danu aranžmanski raspiše „Je’n dva“ pa su prisutni u Lisinskom dobili funk plesnu priliku i pred kraj, tj. prije oproštaja s „Lud sam za njom“.
Bilo je to solidnih sat i 45 minuta programa sa zgusnutim općim mjestima TBF-a i apsolutno nije bilo prostora za bilo kakvo nezadovoljstvo nakon večeri u kojoj se dobro pumpalo. Jedino sam sebe pri izlasku uhvatio u mislima da je u pitanju bio moj najraniji odlazak s nekog koncerta TBF-a ikad, jer sam na nebrojeno puta u životu obično u to vrijeme tek dolazio na njihove gigove. Izgleda da to s godinama tako ide…
No taman mi se otvorio apetit za još svirke, te sam otšetao do obližnjeg Boogalooa gdje su istovremeno koncerte imali riječki The Siids i koprivnički Ogenj. Sasvim dovoljno štofa za novi report…
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
