Suradnja TBF-a i Jazz orkestra HRT-a započeta u vrijeme pandemijskog lockdowna ušla je u svoj zenit.

Unaprijed rasprodani koncert TBF-a i Jazz okrestra HRT-a u velikoj dvorani Lisinskog bio je isto toliko vremena i predvidljiva priča o značaju povratka najjačeg splitskog hip-hop imena iz slavne ere kada se isti taj domaći hip-hop kalio prije dvadeset godina, jer nakon pune Tvornice ove zime, bila je napunjena, gledano po kapacitetu, i najveća domaća koncertna dvorana.
Da je bila riječ i o prvoklasnom glazbenom događaju ovog vikenda svjedočila je i posjeta prvog ešalona gradske uprave na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem. Pomalo populistički potez koji je proteklog tjedna bio u svojevrsnoj dihotomiji ukusa spram važnosti velikog obljetničkog koncerta jedne Dunje Knebl s brojnim gostima, tj. glazbenice koja već desetljećima spašava nacionalno blago hrvatske tradicijske glazbe od zaborava. Ali, izbori su blizu, pa je i TBF-ov koncert svakako bio bolja prilika za biti viđen, tako da ostaje za nadati se da će netko iz savjetničke sekcije za kulturu Grada u idućem mandatu biti bolje upoznat sa situacijom na koncertnom terenu.

No, što nije bilo predvidljivo?
Nije nije bilo predvidljivo da će 15. ožujak protjecati u znaku dosad najvećeg prosvjednog skupa u Beogradu u susjednoj Srbiji, za koji se već sada s dobrom dozom sigurnosti može reći da je okupio milijun ljudi. Hrvatski živalj i posebno kulturni sektor već mjesecima daje svoju podršku naporima, prvenstveno, studenata u Srbiji u nakani da državne institucije počnu funkcionirati onako kako po zakonskim uzusima državne institucije trebaju funkcionirati, a koje je sebi podčinio zna se tko. Iz tog razloga što srpsko društvo proživljava niz katarzi na putu do ustoličenja uljuđenog građanskog društva i u Lisinskom se sinoć s raznih strana tijekom aplauza iz publike moglo čuti: „Pumpaj!“
„Pumpaj!“, tj. slogan studentskih prosvjeda, sinoć je bila najčešće izvikivana riječ u auditoriju i naravno da ni TBF-ovci nisu mogli biti imuni na to, Saša Antić, Mladen Badovinac i Luka Barbić su poručivali dirigentu Mironu Hauseru: „Pumpaj, pumpaj!“ dok je ovaj imao pune ruke pumpanja funk ritma s orkestrom.

Sam maestro se pak nije osjećao tako slobodnim. Možda i iz razloga jer je Hauser preozbiljno shvatio svoju ulogu uljudbenog posrednika između HRT-a, TBF-a i publike, pa je ta njegova uljuđenost bila pomalo šlampavo smiješna. Tako je umjesto najave pjesme „Odjeb je lansiran“ izrekao neku dozlaboga glupu zamjensku frazu (koju nisam zapisao u tom trenutku, a sad je se ne mogu sjetiti, što samo po sebi govori koliko je ta zamjenska fraza bila ‘briljantna’). Kao da mu je netko prišapnuo: „Sad predstavljaš HRT, a i gradonačelnik je u dvorani“.
I naravno da je to apsolutno besmisleno kad su TBF-ovci u narednom trenutku jasno i razgovjetno rešetali: „Odjeb je lansiran i facama s TV-a, onima s desna i onima s lijeva, a i oni centralni, jer jebu mi mentalni sklop imaju odjeb non-stop. Odjebajen ih stručno, jer već mi je mučno to drkanje, pardon, zadovoljavanje ručno. Iman odjeb za političke igre i laži. Evo im fige i evo im ‘Ma bjaaaži!’“

Dakle, ako se već Jazz orkestar HRT-a odlučio sudjelovati u opusu TBF-a, onda i to treba raditi s dignitetom, a ne s nekim nespretnim samocenzurirajućim sramom, jer ti stihovi imaju svoj smisao i težinu, oni su bili svjetionik mnogima za sačuvati zdravu pamet u šugavim vremenima moderne nam političke povijesti Hrvatske i kao takvi i dan danas stoje kao podsjetnik na ta vremena, a bome ničeg tu nema krivog da ih se upotrijebi i u svrhu za štošta recentnog u toj istoj hrvatskoj politici.
Maestru samo treba reći da se opusti, ako već ima hrabrosti upuštati se u zanimljivu jazz revitalizaciju hrvatskih glazbenih klasika. Slično se ponašao i kad je JO imao nastup s Edom Maajkom u Gorgoni. I tada se malo meškoljio kad je Edo rešetao stihove: „Jeb’o vladu, jeb’o, politiku, jeb’o, u saboru, jeb’o, sve njih redom.“ I za Edu vrijedi isto pravilo hrvatskog glazbenog klasika kao i za TBF. Čuo sam da je u pripremi i taj album s Edom, pa se toplo nadam da im neće na pamet pasti neka cenzurna glupost na pamet, u smislu ne uvrstiti „Dragi moj Vlado“, posebno u ova vremena dok Thompson objavljuje live album na kojem njegov „Za dom spremni“ nitko ne nalazi za spornim niti u redovima njegovog izdavača, niti sabora, niti vlade i svih njih redom. Dapače, Hauser ima dužnost odaslati poruku da je nacionalni TV servis antifašistička tvorevina, tj. tu mora biti odjeb jasno lansiran, kako bi se to reklo TBF-ovim rječnikom.

Što se pak samog koncerta Jazz orkestra HRT-a s TBF-om tiče, tu se već može isplesti i preuranjeni zaključak, a to je da je isti taj orkestar na famoznom putu stvaranja nečega što bi se moglo nazvati hrvatskim Broadweyjem, a to je da su TBF, kao i Edo Maajka, jednako zvučno podatni za izuzetno kvalitetno glazbeno iskustvo koje uz to ima i veliki interes kod publike.
Win-win situacija u kojoj raskošni glazbeni ambijent živahno ide ruku pod ruku s lirikom, pa je čak tu teško biti pametan u smislu jesu li za to prikladniji sjedeći ili stajaći koncerti. Jer, počelo je žustro i plesno s „Genijem“, nastavilo se s „Malo sam maka“ i potom snažno ušlo u spleen s „Trilogijom jada“. Na spomenutima se u solima nije nimalo štedio saksofonski ešalom JO-a, u prvospomenutoj pjesmi, Miro Kadoić, u drugoj Mario Bočić, u trećoj Vojkan Jocić.

U već navedenoj „Odjeb je lansiran“ na tubi je briljirao Joe Kaplowitz, a solo potom preuzela trubačka sekcija. Meni osobno najbolji, angažirani niz, nastavio se s briljantno aranžmanski raščlanjenom „Krist“ i udarnom „Heroyix“ da bi se u splitski ambijent ušlo s „Grad spava“. Od svih trubača u Jazz orkestru HRT-a nekako me uvijek posebno oduševi Davor Križić, a tako je bilo i ovog puta s njegovim solom u „Mater“, da bi ‘splitski triptih’ sinoćnjeg koncerta bio zaokružen s „Uvik kontra“ i a la New Orleans trombonskom improvizacijom Luke Žužića.
Nakon dobrih sat vremena pumpanja ritma s pozornice Lisinskog, prvi standing ovation publike dogodio se tijekom izvedbe revijalne „Nostalgične“, a potom i na „Smak svita“ u kojoj je i Damir Horvat imao bravuroznu sax vožnju. Publiku je jednako emotivno pogodila i „Alles gut“.

Na sreću su TBF-ovci u jednoj prijašnjoj prilici nagovorili maestra Hausera da u svega jednom danu aranžmanski raspiše „Je’n dva“ pa su prisutni u Lisinskom dobili funk plesnu priliku i pred kraj, tj. prije oproštaja s „Lud sam za njom“.
Bilo je to solidnih sat i 45 minuta programa sa zgusnutim općim mjestima TBF-a i apsolutno nije bilo prostora za bilo kakvo nezadovoljstvo nakon večeri u kojoj se dobro pumpalo. Jedino sam sebe pri izlasku uhvatio u mislima da je u pitanju bio moj najraniji odlazak s nekog koncerta TBF-a ikad, jer sam na nebrojeno puta u životu obično u to vrijeme tek dolazio na njihove gigove. Izgleda da to s godinama tako ide…
No taman mi se otvorio apetit za još svirke, te sam otšetao do obližnjeg Boogalooa gdje su istovremeno koncerte imali riječki The Siids i koprivnički Ogenj. Sasvim dovoljno štofa za novi report…