U sklopu Filozofskog teatra i povodom četristote obljetnice smrti Williama Shakespearea, sinoć je u Hrvatskom narodnom kazalištu predavanje održao slavni britanski teoretičar književnosti Terry Eagleton.
Terryja Eagletona upoznao sam kada je prije pet godina gostovao na Subversive Film Festivalu. Prošetao sam tada s njim centrom Zagreba od njegova hotela do knjižare gdje je potpisivao svoju tada novu knjigu “Zašto je Marx bio u pravu”, a profesor se putem divio dualnosti nasljeđa zagrebačke baštine koja mu se ukazala u obliku austro-ugarske arhitekture ispred kojih se nalaze socrealistički spomenici iz Jugoslavije. Možda je na neki način ta dvojnost reflektirala i Eagletonovu unutarnju podjelu kakva je u ovim krajevima teško zamisliva, onu između kršćanskog apologeta i marksista, uloge u kojoj se tada predstavio na nadahnutom predavanju u Kinu Europa.
Upitao sam ga koja je to linija koja vodi od Marxa do Shakespeara, o kojem je, načelno, održao predavanje sinoć u Hrvatskom narodnom kazalištu u sklopu programa Filozofskog teatra, odnosno projekta “događanja i aktivnosti Shakespeare Lives kojim se tijekom 2016. godine, povodom 400. obljetnice smrti Williama Shakespearea, slave njegova djela i njegov utjecaj na kulturu, obrazovanje i društvo”. Kažem načelno, jer predavanje je više govorilo o tragediji, u smislu u kojemu je pisao u svojoj knjizi “Sweet Violence” iz 2002., nego o Shakespeareovim djelima (barda je spomenuo prvi put negdje na polovici predavanja).
Na moje pitanje o Marxu odgovorio je dosta neizravno, u smislu da je njegova paleta interesa iznimno široka, te da je po struci teoretičar kojega veoma zanimaju stvari poput politike i religije. Takvo blago eskiviranje pitanja na neki način je obilježilo sinoćnji Eagletonov nastup u HNK, za razliku od onoga pri njegovom posljednjem posjetu Zagrebu. Sinoć kao da nije bio pretjerano raspoložen. Na pitanja Srećka Horvata, koja su gotovo sva imala veze s Hegelom, šalio se da mu je o Hegelu zabranjeno pričati, iako je zapravo upravo u spomenutoj knjizi o tragediji baš o Hegelu bilo dosta riječi. Na pitanje iz publike o Titu Androniku nije znao odgovoriti, jer predstavu nikada nije gledao, a dramu je čitao davno, na pitanje o elementima Shakespeara u filmu (u ovoj instanci Sama Peckinpaha), odgovorio je da ne gleda filmove za starije od deset godina.
Segment pitanja iz publike posebno je neugodan na ovakvim manifestacijama, jer uvijek se nađe onih koji se prave pretjerano pametnima, dugo pričaju, a ne kažu, odnosno ne pitaju, ništa. Bilo je i toga sinoć, ali bilo je i pljeska momku koji je skrenuo pozornost na talačku krizu koja se kuha na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zbog ideje nasilnog pripajana Katoličko bogoslovnog fakulteta FF-u, a što je povezao s potencijalnom sanktifikacijom “znanog nacističkog kolaboratora” Alojzija Stepinca. Eagleton ni to nije želio komentirati jer nije upućen u priču. Jedino pitanje na koje je dao koliko-toliko izravan odgovor bilo je ono o izbjegličkoj krizi, koju je vješto povezao sa stihovima iz Shakespeareove “Oluje” u kojima Prospero prihvaća Calibana: “This thing of darkness (I) acknowledge mine!” Time je naime htio reći da Zapad mora preuzeti odgovornost za grijeh mraka masovnog egzodusa kojemu svjedočimo, jer uzročnik krize su upravo makinacije tih zemalja na Bliskom istoku.
U samome predavanju Eagleton se dotakanuo brojnih zanimljivih teza, ali ni na kojoj nije dovoljno dugo zadržao žarište da bi je učinio centralnom. Govorio je o erama tragedije i socijalnim silama koje je uvjetuju. Govorio je i o prirodi tragedije koja nije tužna jer osjećaj tragičnosti nadilazi suze. Govorio je kako je da čovjek zacijeli, prvo mora biti potpuno rastrgan, te kako Isus ne bi ustao od mrtvih da nije prije toga prošao Kalvariju. No, u tragediji mnogo puta junaci ne uspiju zacijeliti, već u tome nastojanju doista tragično propadaju, od Edipa do Leara.
Nadalje, mi živimo u vremenu koje je prepuno svakodnevne tragedije, ali tragedija kao literarna forma nije prisutna, jer sve što je potrebno od elemenata koji je tvore, današnje vrijeme ne podnosi. Nietzsche je uzrok smrti tragedije povezao sa smrću bogova, koji su u “tragično doba Grka” bili ključan faktor prenošenja mitoloških aspekata tradicije u svijet ljudske tragedije. Također, tragedija treba junaka, a junaštvo je nešto što postmoderna nikako ne može probaviti. Tragedija je sada tako samo naša sudbina. “Ima li nade?”, citirao je pitanje koji je jedan prijatelj postavio Kafki. “Ima, ali ne za nas,” odgovorio je Kafka.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
