Ima bendova koji baš podsjećaju na stare bande s Divljeg zapada i za koje je vrlo lako zamisliti da se, umjesto za koncert, pripremaju za revolveraški obračun u nekoj pustoj, prašnjavoj ulici.
The Fat Rubber Band u tu se maštariju uklapa vizualno (premda, da ne bude zabune, ne nose kaubojske šešire i drugu iz vesterna poznatu nam ikonografiju), načinom života sastavljenom od stalnih putovanja i upoznavanja s novim gradovima, ali i trajnom fascinacijom tradicionalnom američkom glazbom njihovog lidera Texa Perkinsa.
Iako Australac, Perkins je već prve glazbene korake napravio zakačen na blues koji je predstavljao temelje svega što je radio s Beasts of Bourbon, grupom koja je, istini za volju, znala zagaziti i u vode garažnog rocka pa čak i eksperimentalnijih glazbenih rješenja. Sjećanje na njih bio je i glavni razlog zašto sam se u utorak našao u Močvari pošto sam njegove druge sastave poput The Cruel Sea puno manje pratio, a s opusom se aktualnog mu Fat Rubber Banda upoznao tek nekoliko dana uoči koncerta.
I studijski, a posebno uživo, doživio sam ih kao vrhunac spomenute Perkinsove fascinacije, u smislu da su eponimni prvijenac i nasljednik “Other World” i najbliže što je stigao izvornom bluesu ili country i folk rocku. OK, sinoć su na trenutke svoju arhaičnu pjesmaricu provukli kroz filter osamdesetih i devedesetih, ali u cjelini je čitava priča zvučala kao da se, umjesto u Močvari 2023., nalazimo u nekom klubu na američkom jugu kakvih pedesetak godina ranije.
Formula grupe prilično je jednostavna – ritam-sekcija nenametljivo, ali učinkovito prati međuigre Texove električne gitare i (najčešće dvanaestožičane) akustare Matta Walkera, ujedno i koautora u Fat Rubber Bandu, dok je setlista bila presjek obadvije objavljene ploče, ispresijecana izvedbama stvari The Cruel Sea, jednom pjesmom Beasts Of Bourbon (odjavna „Psycho“, originalno iz repertoara Eddieja Noacka) te ponekom obradom poput „I Never Cared For You“ Willieja Nelsona.
Kvaltetom vrlo ujednačena svirka trajala je stotinjak minuta i, barem meni, proletjela u trenu, što znači i da njezine najbolje momente nije lako izabrati. „Around the World“ je stvarno predivna iako mi je nedostajao zvuk pile sa studijskog izvornika, „Pay the Devil’s Due“ i „Nobody Owes You Nothin’“ dale su za pravo press materijalima u kojima je stajalo kako ‘ovim poluakustičnim projektom svodi račune s bogom, vragom i samim sobom’, dok me iz dijela posvećenog slavnoj prošlosti zvijezde večeri najjače opalila „The Honeymoon is Over“ s istoimenog albuma The Cruel Sea. Činilo se kako se i Tex jako dobro proveo, a vrijedi spomenuti i simpatičnu bizarnost u obliku plastičnog pijetla i banane koji su stajali na njegovom pojačalu.
Ovaj koncert održan je u znak sjećanja na Ivicu Baričevića – Baru kojem ekipa iz Močvare odaje počast više od dva desetljeća. Pridodamo li tome i reviju koju je u nedjelju na istome mjestu priredio Mick Harvey, mislim da je Bara ove godine dobio možda i najljepšu posvetu dosad.