Približava se treća zima kako ga nema, a darovi iz njegove ostavštine još uvijek nam pristižu.
Dobro se sjećam tog dana i neobične tišine putnika u starom tramvaju broj 3. Stajao sam kod stražnjeg prozora, pio kavu iz plastične čaše i promatrao umnožavanje mrlja od kišnice podno naših nogu. Jesen je upravo tih dana otkrivala svoje ružno naličje. Na zaslonu mobitela ukazala se vijest – i sivi dan uokviren je crnom bojom. Godina je 2016., deseti dan mjeseca studenoga. Proteklih je dana svijet postao za nijansu tužnije mjesto (ali o kakvoj se samo nijansi radilo!). Treba reći, razloga za tugu tih dana nije nedostajalo (oni s boljim pamćenjem možda su evocirali sjećanje na izbornu pobjedu Donalda Trumpa, 8. studenoga), ali samo jedna vijest uistinu je zaboljela; i ako učimo od povijesti (slabo, odviše slabo), na silne Trumpove ovoga svijeta već smo navikli, njihove nas metamorfoze više ne rastužuju, niti bi nas trebale iznenađivati; no, na smrt se čovjek ne može naviknuti, a dana 7. studenoga 2016. godine, umro je Pjesnik. Obitelj, dovoljno osjetljiva, poklonila nam je još nekoliko dana, pričekavši s objavom. Samo jednom umire Leonard Cohen. A živjet će vječno. Približava se treća zima kako ga nema, a darovi iz njegove ostavštine još uvijek nam pristižu.
Rođen 21. rujna 1934. u Westmountu, predgrađu Montreala, Leonard Norman Cohen morao je brzo odrasti. Njegov otac Nathan umire kad je dječaku bilo devet godina. Figura oca, učitelja, postat će nekom vrstom ideala u njegovoj umjetnosti. Obitelj je bila pobožna i u svom je židovstvu Leonard pronašao snažno nadahnuće, ali kao i s većinom toga u životu, tražio je dalje, više. Privlači ga poezija, otkriva Federica Garciu Lorcu (Cohenova će kći dobiti ime Lorca) i čini se, spoznaje svoj poziv. Od dionizijskog preko proročkog i mesijanskog nagona, u srži će Cohenove umjetnosti uvijek biti gotovo kjerkegorovska potraga za sobom. Godine 1956. izlazi mu prva zbirka poezije, Let Us Compare Mythologies, gdje će pokazati raskoš svoga jezika, ali i otvoriti niz tema koje se provlače njegovim opusom: ljubav (od seksualne do metafizičke), nasljeđe, povijest, religiju i dr. Ne radeći pogreške brojnih svojih kolega, Leonard ne bježi od tradicije, posjeduje snažnu mitsku svijest i bogat referencijalni okvir za dvadesetdvogodišnjaka.
Sljedećih godina putuje: Lorcinim stopama u New York; u Veliku Britaniju, otok pepeljastih oblaka i mokrih cipela; na Hydru u Grčkoj, gdje mu mediteransko sunce otkriva nove perspektive i gdje upoznaje Marianne, prvu od važnih žena u svom životu; i na Kubu, gdje će se zateći usred invazije na Zaljev svinja. Htio je vidjeti revoluciju na djelu: spoznavši njezino pravo lice, uzima predah u Montrealu i nastavlja dalje, čitavo vrijeme neumorno stvarajući. Do 1966. godine napisao je četiri zbirke poezije i dva romana. Cohen stvara disciplinirano, s vremenom sve promišljenije; uvijek u potrazi za savršenstvom izraza, ako tako nešto postoji. Ponekad će to značiti desetljeća dorađivanja. Kritika poštuje njegov rad, ali djela se slabo prodaju, i Leonard si ne može priuštiti dostojan život. Potražio ga je u New Yorku gdje započinje novu priču, novu ljubav i novu karijeru.
Na prvom albumu, izdanom 1968. godine, oprostio se s Marianne, a opjevao je buduću majku svoje djece, Suzanne. Uz njih dvije, sljedećih desetljeća Cohen će imati kompleksne odnose s nizom žena. Nikad nije uspio zauzdati ljubavnu žudnju i obvezati se jednoj partnerici. Fasciniranost ženskim bićem čini esencijalni dio njegove osobnosti i umjetnosti; on svojim tekstovima, između ostaloga, ispisuje i grandiozni ljubavni ep. Sloboda mu je izuzetno važna, ali nedovoljna, uvijek je prisutna neka vrsta nemira. Još od rane punoljetnosti sklon je egzistencijalnom očajavanju i depresiji, s tim se pokušavao nositi na različite načine. Od svojih ranih dvadesetih eksperimentira s narkoticima (prezire rekreativnu upotrebu, u njima ga zanima ono sakramentalno, ceremonijalno). Više je dobio od zen-budizma s kojim se bolje upoznaje krajem 1960-ih. Upoznaje učitelja Roshija od kojega je povremeno bježao, samo da bi mu se kasnije vraćao, najduže u razdoblju 1990-ih kad je u Mt. Baldy zen-centru proveo pet godina, postavši budistički redovnik. Po izlasku je otputovao u Indiju gdje istražuje hinduizam. Bilo je to prvo u nizu putovanja u tu zemlju. U novi milenij ulazi duhovno oporavljen.
Godine 2001. izlazi njegov deseti studijski album, Ten New Songs, devet godina nakon prethodnog albuma The Future. Cohenov glas dublji je i prodorniji nego ikad prije, produkt godina i „pedeset tisuća cigareta“, kako se ranije našalio. U pjesmi Tower of Song ironično progovara: I was born like this. / I had no choice, / I was born with the gift / Of a golden voice. Glas je Cohenu bio izvor velike nesigurnosti, a nije bio ni pretjeran uvjeren u svoje sviračke sposobnosti. Osporavatelji i kritičari redovito su posezali za sličnim argumentima, ali Cohenovi briljantni tekstovi i narativna snaga bili su više nego dovoljni da nadoknade spomenute slabosti. Vrhunskih pjevača i instrumentalista bilo je i bit će uvijek, no hoćemo li ikad dobiti drugog Leonarda Cohena?
Uslijedio je slabiji album Dear Heather (2004), uz raniji Death of a Ladies Man (1977), vjerojatno i najslabiji album karijere. Nove neprilike donosi mu „prijateljica“ i dugogodišnja menadžerica, koja ga je u razdoblju od nekoliko godina lišila većine njegove imovine. Cohen, dakako, nije imao pojma o njezinim aktivnostima. Razrješavanje slučaja nastavljeno je na sudu, a cijela ga je situacija pogodila znatno manje nego što bi čovjek mogao pretpostaviti. Godine 2006. objavljuje Book of Longing, zbirku pjesama i crteža, svojevrsni nastavak posljednje zbirke, psalmične Book of Mercy (1984). Book of Longing inspirirat će istoimeni ciklus pjesama velikog američkog skladatelja, Philipa Glassa. Godine 2008. u Kanadi započinje svjetsku turneju, u sklopu koje održava koncert u Zagrebu, 2010. godine. Turnejom je riješio sve financijske probleme, ali nije još došlo vrijeme za mirovinu. Nakon toliko desetljeća u glazbi, Cohen se konačno dobro osjećao na pozornici.
Sve one koji su pomislili da Cohen, sada već u svojim sedamdesetim godinama, nema više što dati, razuvjerio je sjajan album Old Ideas (2012), s kojim započinje njegova staračka renesansa. Još jedan aspekt Cohenove veličine ta je stvaralačka moć, lucidnost koju je zadržao do svojih posljednjih dana, što nije pošlo za rukom tolikim njegovim prerano „istrošenim“ kolegama. Na Old Ideas naslanja se Popular Problems (2014) gdje nastavlja sa sličnim omjerom svetog i profanog, biblijskih i ljubavnih motiva u cohenovskom melankoličnom ruhu, natopljenom iskustvom zrelog pjesnika. Vrhunac doseže u predsmrtnom You Want It Darker (2016). Od naslovne pjesme i stiha I’m ready, my Lord, pjesnik je u dijalogu s onostranim, smireniji i pomirljiviji nego ikad prije: I wish there was a treaty we could sign / I do not care who takes this bloody hill / I’m angry and I’m tired all the time / I wish there was a treaty / I wish there was a treaty / Between your love and mine (pjesma Treaty). Devetnaest dana kasnije, umire. Imao je osamdeset dvije godine.
Cohen se zanosio figurom proroka, volio je zamahnuti svojim drvenim štapom i pokušati razmaknuti poneko more, a ponekad mu je to i polazilo za rukom. U već spomenutoj pjesmi Tower of Song, Leonard piše: But you’ll be hearing from me baby, long after I’m gone. I uistinu, Cohenov opus ne završava njegovom smrću. Godine 2018. izlazi The Flame, zbirka poezije, crteža, proznih zapisa kojima se pjesnik bavio u posljednjim mjesecima života. Uz stihove sa zadnja tri albuma, u zbirci se nalaze i neki koje smo dobili priliku čuti proteklih tjedana, poput pjesme Happens to the Heart koja je izašla kao singl posthumnog albuma Thanks for the Dance, najavljenog za kraj studenoga ove godine. Vokale za pjesme snimio je u godini smrti.
Njegov sin Adam, također glazbenik, vjerojatno nije imao problema s pronalaskom kvalitetnih suradnika za dovršetak albuma. Malotko bi propustio takvu šansu. Adam u predgovoru zbirke The Flame piše o očevoj (poznatoj) opsesiji pisanjem i gomilama bilježnica koje se moglo naći posvuda po kući. I was always working steady / But I never called it art, čujemo na početku pjesme Happens to the Heart. Nije mistificirao umjetničko stvaralaštvo (barem ne svoje), a Cohenova sklonost arhiviranju i očuvanju procesa stvaranja tekstova, naknadno se pokazuje itekako vrijednom kod provođenja njegovih ideja i produkcije novih pjesama. Tko zna što će još isplivati iz majstorske radionice Kanađanina.
Thanks for the Dance bit će petnaesti Cohenov studijski album. Upravo na području glazbe njegov je najsnažniji doprinos i tamo će najviše nedostajati u nadolazećim godinama. Time nikako ne osporavamo kvalitete ostatka Cohenova stvaralaštva. Leonardov učitelj s Mt. Baldyja, Roshi, umro je 2014. godine. Imao je 107 godina. Umjetnost nije imala tu sreću da njegov (relativno) vjerni učenik Leonard poživi još četvrt stoljeća. No, preživjet ćemo: imamo nosače zvuka i Cohenovu glazbu na njima. A nova pristiže. Thanks for the Dance, Leonard.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
