The Beach Boys ‘Feel Flows’ – pravda za ‘Sunflower’ i ‘Surf’s Up’

2021. je godina u kojoj su muzičke legende izvadile ili tek spremaju svoju ‘tešku artiljeriju’ – box-setove albuma koji navršavaju neku okruglu obljetnicu. I dok je za većinu njih teško naći opravdanje zbog čega zaslužuju mamutski tretman s toliko remikseva, mikseva i ostalih ‘ikseva’ te paprenu cijenu, kod Beach Boysa i box seta ‘Feel Flows’ takva su pitanja izlišna.

The Beach Boys ‘Feel Flows’

Iako je uspjeh Beach Boysa 1969. po svim kriterijima bio solidan (ne onako fantastičan kao prije, ali solidan), iako su singlovi i dalje dospijevali do TOP 40 s obje strane Atlantika, tadašnja diskografska kuća Capitol i Boysi su odlučili ne produljivati ugovor. Dennis Wilson je napisao pjesmu “Celebrate the News” koja je završila na B-strani završnog singla “Breakaway” i koja se indirektno referirala na raskid suradnje. Capitol je reagirao bolnije po grupu, povukavši sav njihov dotadašnji katalog iz prodaje. U to doba otac braće Wilson, Murry je prodao firmu koja je posjedovala prava na pjesme svog najstarijeg sina Briana za 700 000 dolara, usput se pohvalivši kako je to izvrstan posao, jer sastav “ionako neće dugo trajati”.

Usput su Beach Boysi, osim Briana Wilsona koji je u to doba u pravilu bio van stroja što se tiče koncerata, bilježili desetke javnih nastupa. Njihovo pjevanje je bilo bolje nego ikad, interpretativna moć na vrhuncu, u što se može uvjeriti svatko tko nabavi dvostruki LP “Live In Concert” iz 1973. Potaknuti da nađu novu diskografsku kuću i novi početak, članovi grupe su odrađivali koncertne obaveze, a u slobodno vrijeme pisali i snimali pjesme u kući kod brata Briana. Dinamika je bila slična situaciji u kojoj su Bob Dylan i The Band bili 1967. s “The Basement Tapes”: ulogu kreativnog mentora imao je Brian Wilson, a njegova mlađa braća, rođak i prijatelji su bili “učenici” koji su bili na rubu kreativnog izjednačenja s učiteljem. To pogotovo vrijedi za Dennisa Wilsona, najnemirnijeg člana grupe, koji je dugo vremena slovio kao crna ovca u familiji i talentom deficitaran kadar. Sve se to promijenilo kad je Dennis komponirao pjesme kao što su “Fallin’ in Love”, “Slip On Through” i “Forever”. Bruce Johnston je bljesnuo baladama “Tears in the Morning” i “Disney Girls (1957)”. Carl Wilson je podario “Long Promised Road” (koja je dala naslov novom dokumentarcu o Brianu Wilsonu) i “Feel Flows” (koja je dala naslov ovom box setu), Mike Love je napisao “Big Sur” (koja će naći svoje mjesto na albumu “Holland”), a Al Jardine je, osim brojnih suradnji s članovima grupe, obradio i otpjevao “Cotton Fields (The Cotton Song)” koja je bila hit svugdje u svijetu, osim u SAD, gdje je veličanstveno ignorirana. Napisano je more pjesama, koje su na ovaj ili onaj način ugledale svjetlo dana i koje su uspjele odbaciti imidž The Beach Boysa kao uštogljenih momaka iz adolescentskog perioda. Muzika je postajala sve raznolikija, a bend je disao kao jedan. I bez obzira na sve, na ovih 5 diskova i dalje se nalazi sijaset do sada neobjavljenih pjesama, uz nekoliko definitivnih verzija već objavljenih pjesama.

Box set pokriva periode albuma “Sunflower” (izdan krajem kolovoza 1970.) i “Surf’s Up” (izdan krajem kolovoza 1971.). Zapravo, malo je čudo kako dva tako različita albuma mogu biti izdana u rasponu od godine dana, a da nije riječ o, primjerice, Davidu Bowieju. “Sunflower” je pun sunčanih, optimističnih melodija, raspjevanih višeglasja, dok je “Surf’s Up” tugaljiv, tjeskoban, skeptičan. Oba albuma žive svoj život i danas su relevantni, pogotovo “Surf’s Up” sa svojim lamentacijama o zagađenom moru, ekologiji, protestima, nestabilnoj situaciji na tržištu rada, te osobnim unutarnjim previranjima zvuči kao da je napisan za 2021.

Album “Sunflower” je, pak, izdan za kuću Reprise i odmah je postao rekorder, nažalost negativni: prodalo se vrlo malo primjeraka, a nakon valjda mjesec dana, “Sunflower” je iščeznuo s top-lista. Paradoksalno je da je topla, pristupačna, majstorski otpjevana, snimljena i producirana kolekcija izvrsnih pop-pjesama završila tako neslavno, ali – takva su bila vremena. Uspjehu ploče nisu pomogli intervjui koje je u to doba davao Brian Wilson i u kojima se nije pretjerano trudio naglasiti kvalitete novog albuma. Najstariji Wilson je već bio načet svojim “neobičnim” životnim stilom, ali još je relativno solidno funkcionirao u onom što mu najbolje ide. Nažalost, i to će se brzo promijeniti, glas će mu postati bliži vokalu Toma Waitsa, a kompozitorski, aranžerski i producentski učinak će biti prorijeđen i kvalitativno varijabilan.Ovdje, možemo uživati u jeseni nekad nježnog Brianovog falseta koje možda posljednji put na ovaj način dotiče visoke note. Brian Wilson se još samo jednom nakon “Sunflowera” upustiti objaviti psihodelični progresivni napjev s onakvom količinom artističkog integriteta: zaključna pjesma “Cool, Cool Water” evocira ugođaj albuma “Smile”. U tom “razgovoru” basa Mikea Love i falsetu Briana Wilsona sjedinjuje se jednostavnost ranih Beach Boysa, utjecaji jazza i bossa nove, avangarde. Dotična pjesma nije prva u kojoj je korištena tadašnja prva generacija synthesizera, no zvuči kao da je Brian Wilson poznavao dotičan instrument cijeli svoj život. Druga pjesma koja odražava Brianov genij je raspjevana dvominutna “This Whole World” u kojoj svako toliko u pjesmu upada neki novi akord. Trebala je biti hit. Nije. Kao što nije postala kompleksna balada iz pera Dennisa Wilsona “Forever”, ni žestice “Slip On Through” i “It’s About Time” kao ni ambijentalna “All I Wanna Do” ili sentimentalna “Tears in the Morning”. Možda Beach Boysima nije bilo suđeno da imaju komercijalni uspjeh 1970. Na samom kraju snimanja albuma, mjesec dana prije izdavanja “Sunflowera”, momci su snimili “Seasons in the Sun” iz pera Jacquesa Brela, koju su “pospremili na sigurno mjesto”, i koja je bila hit za Terryja Jacksa 4 godine poslije. Više nego kompetentan vokal Carla Wilsona lijepo klizi niz nesuđeni hit Beach Boysa, no ipak se osjeća miris nedovršenog posla. Možda je to bio razlog da “Seasons in the Sun” ostane tek kuriozitet u priči o The Beach Boysima.

Nakon svega, “Sunflower” je ostao dobro čuvana tajna The Beach Boysa, a njegov neuspjeh na top listama je motivirao najstarijeg Wilsona da proba još jednom s nekima od tih pjesama i sličnim zvukom. Brian je sa svojom tadašnjom suprugom Marilyn i šogoricom Diane Rovelle, a uz pomoć ostalih članova grupe snimio album “Spring” (izdan u proljeće 1972.,poslije poznat kao “American Spring”) na kojem su 3 pjesme snimljene u periodu albuma “Sunflower” (sve tri su zastupljene na ovom box setu, uz Brianov demo za pjesmu “Awake”). Rezultat je bio identičan, lijepe pjesme, lijepe riječi kod kritike, ignorancija među širom publikom.

Komercijalni neuspjeh albuma “Sunflower” je prilično uzdrmao Briana Wilsona. U vrijeme albuma “Surf’s Up” je započeo svoju rijetko prekidanu višegodišnju autorsku i producentsku sušu (vidi pod “Spring”), a nažalost i ekscesivno uzimanje psihostimulansa je doprinosilo lošem mentalnom zdravlju. Pa ipak, u tri pjesme na albumu “Surf’s Up” najstariji Wilson je dosegnuo nove umjetničke vrhunce i pokazao do tad nezabilježenu melankoliju. To pogotovo vrijedi za “‘Til I Die”, tužno svođenje računa koje je naviješteno u “I Just Wasn’t Made For These Times”, 5 godina kasnije, beznađe je najstarijeg Wilsona poklopilo poput plimnog vala.

“‘Til I Die” je pokazala sposobnost pristupa pjesmama kao nikad gotovim puzzlama. Kraća verzija pjesme će po svom senzibilitetu evocirati Nirvanu i album “In Utero”, a dulja će podsjetiti na narko fantazije sastava Primal Scream s albuma “Screamadelica”. Potonji su baš u doba albuma “Screamadelica” obradili pjesmu Dennisa Wilsona “Carry Me Home” koja do danas nije službeno objavljena na nekom od izdanja Mladića s plaže. “A Day In The Life Of A Tree” povezuje ekološku katastrofu s osobnim krizama. Na pitanje tko pjeva tu pjesmu, odgovor je: Jack Rieley, tadašnji manager The Beach Boysa kojeg je Brian Wilson uvukao u studio, zamolio ga “da mu objasni” kako to treba biti otpjevano, i skrivećki ga snimao. Pristup se isplatio, nitko od članova grupe tada nije imao takav patos u glasu kao Rieley.

Naslovna pjesma albuma “Surf’s Up” zaslužuje komentar “džabe ste krečili”. U a capella varijanti pokazuje zašto je najjači instrument na svijetu ljudski glas i, u skladu s time, postavlja se pitanje zašto su se Brian, braća, rođak i prijatelji mučili oko ikakve instrumentalne podloge. Vokal Carla Wilsona je teško nadmašiv i sam sebi dovoljan da iznese ovu mitsku pjesmu koja skoro nije ugledala svjetlo dana, samo da se slušalo njenog koautora Briana Wilsona. Dotična je pjesma debitirala u specijalu Leonarda Bernsteina iz 1966. u izvedbi samog Briana te krahom projekta “Smile” stavljena u bunker. Mislio sam da sam sve čuo, ali kad sam čuo Carla i Boyse kako pjevaju bez pratnje instrumenata, došlo mi je da potražim Mišu Kovača, popnem mu se na stol u svojim kroksama i potkošulji i kažem mu da sam shvatio razliku između srebra i zlata.

Još jedan primjer kako su se Boysi pjesmama igrali kao dijete puzzlama je “Disney Girls (1957)”, nostalgična lamentacija o Eisenhowerovoj Americi. Studijska verzija pjesme je puna nježne nostalgije o nevinim jednostavnijim vremenima, a live-verzija je otpjevana iz vizure slomljenih ljudi kojima su sjećanja na minula vremena – sve. Postoje i obrnuti primjeri, u kojima izvedbe uživo dignu energetske nivoe studijskih snimaka, snimka “Take a Load off Your Feet” iz perioda kad su Beach Boysi u očima šire javnosti bili jasno akceptirani isključivo kao relikt prošlosti jasno govori da je ovaj bend, unatoč svim posrtajima bio rijetka zvjerka u rock Panteonu u odnosu na koje mačka s 9 života ostavlja dojam smrtnosti i prolaznosti.

The Beach Boysi su definitivno tada okupljali novu publiku, što se čuje na snimci uživo “Long Promised Road”, dragulju iz pera Carla Wilsona i Jacka Rieleya čija dinamika tiho-glasno-tiho nije posve različita od pristupa koji su gajili Pixiesi petnaestak godina poslije. Iako je dotična pjesma boravila na top listama poput Kolinde pred Bijelom kućom, jako se lijepo čuje kako je publika prihvaća i nosi. Ta pjesma, s magnumom opusom Carla Wilsona na tragu progresivnog rocka “Feel Flows” je spomenik najmlađem Wilsonu koji se stjecajem okolnosti više bavio svim ostalim poslovima, a najmanje autorskim. “Feel Flows” je blagoslovljena sjajnom solo-dionicom na flauti jazzera Charlesa Lloyda, koji će obogatiti još jednu pjesmu na box setu, premijerno izdanu verziju “(Wouldn’t It Be Nice) To Live Again” autora Dennisa Wilsona, koja je istinski zaboravljeni dragulj. Dennis nikad nije ljepše pjevao, i nikad nije bio tako odbacujuće grub prema svojim pjesmama: osim što se “(Wouldn’t It Be Nice) To Live Again” do 2013. vucarala po bootlezima, tu je još nekoliko pjesama, primjerice, “I’ve Got A Friend”, koja je predstavljena ovdje u nerazrađenoj verziji. Postoje koncertne snimke iste pjesme kod kojih se čuje krljanje i šumovi, ali ne može loša snimka sakriti dobru pjesmu, za koju bi mnogi dali bubreg, testis ili plućno krilo, samo da su je napisali. Šteta što “I’ve Got A Friend” nije restaurirana (kao onomad “Holy Man”), no nadajmo se da će box set “Feel Flows” dobiti nastavak koji će dalje pokrivati Beach Boyse u sedamdesetima. Ima još mnogo toga za predstavljanje javnosti, i to po kvaliteti tek “malo ispod” ranga albuma “Pet Sounds”.

No, ovdje priča o “Feel Flows” staje. Sastav je prikazan u svom kreativno najplodnijem razdoblju, i na neki način, iako to nije planirano, kroz slijedove pjesama i raznih verzija, slušatelj postaje “muha na zidu” te postaje svjestan metoda rada grupe. Alternativne verzije nisu tu radi popunjavanja prostora, nego da slušatelju dočaraju različite ideje koje su Boysi imali s tim pjesmama.

Mnogi box setovi samo stoje na polici da impresioniraju goste, “Feel Flows” je za slušanje do besvijesti.

Ocjena: 9/10

(Capitol, 2021.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X