‘Happiness Bastards’ je album koji vas istresa iz gaća, a uz to nemate vremena ni sažeti u svakom trenutku koliko vas istresa jer svako malo hvatate zrak suočeni s velikom rock and roll pločom iz koje frcaju iskre i varnice.
Vrijednost povratničkih albuma u puno slučajeva je diskutabilna stvar, ponajviše iz razloga jer ispadne da je sam album sporedna stvar koja se nametne kao razlog za odlazak u lukrativnije sfere, odnosno povratničke turneje. Možda u tom grmu, općenito gledano, leži zec zašto povratnički albumi rijeko donose novu dozu magije, jer mladim bendovima je rad na albumu razlog kreativnog postojanja i dokazivanja, a starim bendovima je album povod za nešto drugo.
Na povratničkim albumima su obično svi glavni sastojci tu, ali je receptura promijenjena. Zna biti solidnih i konkretnih uboda, ali uglavnom izostaju oni vrhunci koji su nekog tko je jednom bio strastveni obožavatelj redovno katapultirali u zone užitka, pa se onda čovjek složi sam sa sobom da odavno više nije mlad i da je ta vrsta emotivnog intenziteta nešto što je rezervirano za mladost kao takvu. Također u životu onda dođu i situacije da se na prste jedne ruke mogu izbrojati oni heroji i heroine iz mladosti koje prosječni slušatelj uistinu prati, ako i toliko njih.
Za nekog poput mene koga je upravo grupa The Black Crowes dobrano oblikovala u životnim dvadesetima vijest o diskografskom povratku nakon 14 godina prije je izazvala mučninu, nego ushit. Ljubav prema tom bendu započela je 1990. s prvim albumom „Shake Your Money Maker“ koji je uz „Screamadelicu“ britanskog Primal Screama, objavljenu godinu dana kasnije, tada bio najfiniji derivat retro pristupa i baštinjenje zvuka rocka 1960-ih i 70-ih. Koliko je taj zvuk u tom trenutku bio željen svjedoči i podatak da je „Shake Your Money Maker“ debitirao na 4. mjestu američkog Billboarda i otad pet puta postigao platinastu tiražu u dekadi, općenito gledano, najviših tiraža.
Razbuktavanje te ljubavi došlo je s drugim albumom „The Southern Harmony And Musical Companion“ kojim su Crowesi 1992. napravili briljantan pomak u redefiniranju pojma southern rocka i nedvojbeno zakucali najbolji album u karijeri. Način na koji su braća Chris i Rich Robinson i ostatak bend u jednu slagalicu ugurali blues, soul i rock definitivno je bio jedinstven. Na koncu, taj album je u godinama koje su dolazile direktno utjecao i na rock u Hrvatskoj. On je jedna od glavnih točka iz koje je krenulo i okretanje vinkovačkih Majki prema boogieju i bluesu što je dovelo do albuma „Vrijeme je da se krene“.
S albumom „Amorica“ (1994.) krenulo je lomljenje kopalja i raslojavanje među slušateljima jer je u cijelu priča ušla i psihodelija, a s njom i nova etapa u zvuku benda. Zbog nedostatka ciljanih singlova, time i hitova, taj album je kao flop doživljavao svatko tko se prije toga nije dubinski zakvačio za bend. I da, obožavao sam taj album i njegove začkoljaste puteve na koje me vodio sa svakim preslušavanjem. No „Amorica“ je označila i početak dugogodišnjeg ovisničkog staža unutar samog benda.
Kruna te ovisničke faze bio je „Three Snakes And One Charm“, a za mene i koncert u ljubljanskom Tivoliju koji je valjda bio najbliži ugođaju onog što su prije toga radili Grateful Dead, a to je improvizacijska jam vožnja u kojoj su Crowesi rastavljali svoje pjesme i od tih dijelova stvarali novo iskustvo, ali za publiku željnu hitova s prva dva albuma to je bilo too much. Prvi albumski rehab četiri godine od „Three Snakes And One Charm“ (ujedno i najduža pauza u dotadašnjoj karijeri) predstavljao je „By Your Side“, ujedno prvi i jedni album objavljen za Columbiju. U trajektoriji benda to je bio i ostao album rađen po korporativnim uzusima – napunjen predvidljivim sadržajem koji je kiptio od želje da uhvati makar jedan hit i vrati bend u A ligu, samo što te stvari ne idu na silu, odnosno po korporativnim uzusima.
Iz tog perioda važnijim se pokazao dvostruki koncertni „Live At The Greek“ (2000.) najvećim dijelom nafilan pjesmama Led Zeppelina i okrunjen gostovanjem Jimmyja Pagea i koji je ukazivao na činjenicu da Crowesima definitivno trebaju bolje pjesme od onih ponuđenih na „By Your Side“. Poboljšanje je svakako bio donio naredni „Lions“ koji nije imao velike hitove, ali je uzbudljivije iscrtao novu putanju, tj. poglavlje u kojem se dosta eksperimentiralo sa stilovima, jer iako su Crowesi od početaka bili čvrsto ukopani u tradicionalne blues sklopove, oni su maksimalno radili i na proširivanju tih okvira, nekad više, nekad manje uspješno. „Lions“ je ujedno donio i veliku svjetsku turneju obzirom da je iza benda bio stao mogul Richard Branson.
Sedmogodišnja diskografska pauza i odlazak bubnjara Stevea Gormana u novom mileniju učinila je to da su Crowesi postali američka priča koja više ne dobacuje do Starog kontinenta. Album „Warpaint“ iz 2008. došao je do 5. mjesta na Billboardu možda više zbog prijašnje odsutnosti kao što se godinu dana kasnije činilo da je pozdrav publici konačan s albumom „Before the Frost…Until the Freeze“ koji je znakovito bio snimljen pred publikom u Woodstocku u studiju legendarnog Levona Helma iz grupe The Band. Nakon toga priča o The Black Crowes se više-manje zamrznula do današnjih dana, obzirom da možda treba izuzeti unplugged album „Croweology“ iz 2010. koji je donio presjek karijere. Chris i Rich Robinson od tada su vodili svoje solo karijere u daleko manjem obimu, kao što su i njihovi albumi bili uglavnom podsjetnici na daleko slavnije dane.
Treći reunion braća su napravila 2019. kako bi 2020. obilježili 30 godina od objave debitantskog albuma, no 2020. je ispisala svima znan sasvim drukčiji scenarij i osujetila planove mnogima pa tako i Robinsonima. Ispada da je to bio inicijalni period za rad na novom materijalu i s novim personelom. Robinsoni su u par intervjua rekli da imaju više od dvadeset novih pjesama, ali to možda nije ni shvaćano previše ozbiljno obzirom na obljetničarski karakter ponovnog okupljanja. „Shake Your Money Maker“ dobio je 2021. posebno izdanje, a prošle godine i live ekstenziju, a da su Crowesi raspoloženi za ulazak u studio dali su naslutiti EP-ijem „1972“ 2022. godine, koji je sadržavao obrade evergrina iz 1972., što je isto samo po sebi nešto što pripada obljetničarskom scenariju. Dakle, nije bilo nekih posebnih natruha što bi moglo donijeti novo kreativno poglavlje i je li na koncu uopće kreativno.
Singl „Wanting and Waiting“ osim što se svojim narativom debelo naslanja na „Jealous Again“ i„Remedy“ iz 1992. ujedno je donio i sličan video spot poput potonje, pa ni tu nije bilo previše uzbuđenja jer bio je to logičan potez s kojem se ide na ruku onome što možda očekuje publika. Iskreno, kao da sam proživljavao opet scenarij iz vremena „By Yor Side“ albuma.
No kad sam počeo preslušavati cijeli album krenulo je nizanje udarca za udarcem. Oduševljenja za oduševljenjem i katapultiranje u onu zonu užitka u kakvu me prije više od trideset godina katapultirao „The Southern Harmony And Musical Companion“. „Happiness Bastards“ je album izuzetnog nadahnuća i savršene glazbene komunikacije unutar cijelog benda i to u vremenu kad je iz gornjeg doma glazbene scene takav način kreiranja rocka pa čak i razmišljanja gotovo ugašen. To je album koji možda na najzorniji način prezentira „shake your money maker“ modus operandi Jamesa Browna (koji su Crowesi još u prvim danima svog postojanja preuzeli). „Happiness Bastards“ je album koji vas istresa iz gaća, a uz to nemate vremena ni sažeti u svakom trenutku koliko vas istresa jer svako malo hvatate zrak suočeni s velikom rock and roll pločom iz koje frcaju iskre i varnice. Bend kao da je u deset pjesama uspio kompresirati svu svoju prošlost i otvoriti nadahnutu raskoš sadašnjosti u kojoj je jedina misao da ih upravo u njihovom labuđem pjevu treba uhvatiti negdje uživo. Skoro pa im se može prilijepiti i ona etiketa spasitelja rocka koliko god ona bila otrcana, jer rock je valjda takav – on stalno umire, ali se stalno i rađa kad se pravim frikovima poput autoceste otvori pravac na kojem su u stanju povesti gomile ljudi u istinsko i zajedničko istresanje iz gaća.
Prva „Bedside Manners“ pogonjena furioznim ritmom, te riffom koji kao da je upao u kantu masti ulijeće poput brzog vlaka i za sobom vuče nimalo manje opaku „Rats And Clowns“ u kojoj Chris Robinson gotovo repa kitice uz tempo koji kao da je nasađen na tempo AC/DC-ija. „Cross Your Fingers“ s može se reći da tipični crowesovski akustični uvod koji nosi i aromu Led Zeppelina, prereže brutalna usklađenost riffa i tempa koji nabijaju prezarazni groove koji vodi do kulminacije u kojoj se priključuju i ženski prateći vokali.
U toj albumskoj slagalici „Wanting and Waiting“ dolazi točno na poziciji na kojoj se treba ‘razliti Mississippi’ u najboljoj maniri The Black Crowesa koji su u stanju tu raskošnu sliku preljevajućih zvučnih nijansi, tj. mišunga gospela, bluesa i rocka držati na okupu. Dakle, „Wanting and Waiting“ izvađena iz konteksta albuma kao singl ne ocrtava isuviše srž i energiju albuma, već navodi na mišljenje da se nije previše toga spektakularnog dogodilo na njemu. No u kontekstu istog, pozicija četvrte po redu je upravo mjesto gdje takva pjesma treba biti.
Peta „Wilted Rose“, ujedno pozicionirana i kao posljednja na A strani vinila (jer ovaj album je definitivno vinilno promišljen i slagan) donosi najjači emotivni naboj i jedan od najljepših krešenda u svojoj drugoj polovici, bome i u svijetu rocka, jer upravo nevjerojatno sublimira u sebi tako stare i poznate narative, ali fantastično osvježene. Ista je i jedini duet na albumu u kojem Chris Robinson pjeva s američkom kantautoricom Lainey Wilson. Stvar počinje kao eterični akustični blues da bi potom refren zaplivao kroz country. I taman dok vjerujete da su vas Wilson i Robinson tu idilično zašuškali dolaze momenti u kojem kao da je iznenada došla oluja u genijalno osmišljenom krešendu unisonih udaraca bubnjeva i klavijatura kroz koji se prolama krik Laney Wilson u kojem misli načas polete prema „Gimme Shelter“ Stonesa. Na tu kanonadu je Rich Robinson svojim solom postigao efekt okretanja potenciometra „na 11“, da bi se ta famoznost gotovo pojačala još više kad cijeli bend ode u piano mod. Dakle, jam mojo koji u sebi sadrži „Wilted Rose“ podiže i dojam cijelog albuma „na 11“ jer mozak i tijelo kao da ne mogu procesuirati informaciju da Crowesi sve više i više i sve uspješnije napadaju sva čula i sve njihove centre. Istovremeno bi ih i pažljivo slušali i divlje plesali.
Padanja tenzije naravno nema kako se klupko odvija i na B1, jer „Dirty Cold Sun“ je upravo izvrsni opener za B1 u kojem vjerujete Robinsonu na svaki krik u kojem pjeva „da je predugo čekao taj moment“, a dodatni buster plesnog ritma donosi funk meddley a la James Brown. S „Bleed It Dry“ u koju vas uvodi brutalni gitarski riff, koji se doima toliko pojačanim da guta sve u zvučnoj slici, Crowesi podsjećaju da se njihov osjećaj za blues još više produbio, oliti, natjerat će i vas da „iskrvarite na suho“.
I opet, dok mislite da ne može dalje, dublje i ‘bolnije’ krene šamaranje divljačkim tempom bubnjeva u retro pop hibridu „Flesh Wound“ koji kao da je izašao iz wall of sound radionice ludog Phila Spectora. Pretposljednja „Follow The Moon“ dolazi kao novi poziv na ples, ali ovog puta u „šuškavoj“ funk maniri i uz zaključak da Richu Robinsonu i u ovom životonom periodu odlični gitarski riffovi „ispadaju iz torbe njegovog neiscrpnog arsenala”. Kad se zakotrlja balada „Kindred Friend“ gotovo kao da je jedva dočekate kao spasonosnu odjavnu špicu kako bi vam se slegao utisak svega dotad.
A potom, cijeli album poziva na nova preslušavanja jer mozak i dalje ne može svariti činjenicu da je ova „obljetničarska ekipa“ iznjedrila jedan od najboljih albuma u svojoj karijeri i dala takav šus skepticizmu i pokapateljima rocka. Rock je oduvijek bio kopile željenih društvenih normi, kao što ga se i danas neke društvene norme žele riješiti kao nepoćudnog elementa, ali s „Happiness Bastards“ to kopile je itekako živo i sretno. Labuđi pjev The Black Crowesa nije mogao doći u boljem trenutku.
Ocjena: 10/10
(Silver Arrow, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
