Ako je već sam naziv albuma banalan i lijen, to ne znači da i glazba koja ga čini mora biti ista takva, ali nažalost ona to doista i jest.
Nakon što su na prijelazu desetljeća u roku od tri godine isporučili jednako toliko izvrsnih hit albuma (“Attack & Release”, “Brothers” i “El Camino”) slavni rock dvojac iz Ohija, The Black Keys, uzeo je tri godine pauze nakon koje se vratio sa slabašnom i tmurnom pločom “Turn Blue” i bilo je jasno da je došlo do određene kreativne krize u taboru Dana Auerbacha i bubnjara Patricka Carneyja. Zatim je uslijedilo još pet dugih godina šutnje i bend se napokon vraća s novim albumom banalno i lijeno nazvanim “Let’s Rock”.
Ako je već sam naziv albuma banalan i lijen, to ne znači da i glazba koja ga čini mora biti ista takva, ali nažalost ona to doista i jest. Ako smo prethodnik “Turn Blue” nazvali slabašnim, on u usporedbi s “Let’s Rock” zvuči kao nadahnuto vrelo muzičke izvrsnosti. Nova ploča zvuči kao da su je radili ljudi koji su, premda znaju kako se pišu pjesme, u studiju skucali sve što im je taj čas palo na pamet i prozvali to albumom. Rezultat je tako trideset i osam minuta radiofoničnog pop rocka, bezličnog i nenapadnog, bez mrve strasti koja čini ranije navedene albume i danas toliko živim i opipljivima.
Jedan od razloga zašto je tome tako može se tražiti u izostanku Danger Mousea iz producentske kabine. Na prošla četiri albuma, njegov doprinos zvuku benda bio je jednako važan kao i onaj Dana i Patricka, a njih dvojica umjesto da se vrate čvršćem i sirovom pristupu koji su imali na svojim ranijim pločama prije ere s Opasnim Mišem, tj. “Thickfreakness” (2003.) i “Rubber Factory” (2004.), odlučili su se za pokušaj preslikavanja producentovog stila, ali bez one magije koju je očito samo on znao isporučiti.
Zapravo je teško pisati o albumu na kojemu se ništa kvalitativno ne izdvaja, koji kreće u tempu koji drži cijelim svojim trajanjem i isto tako završava. Najavni singlovi “Lo/Hi”, “Go” i “Eagle Birds” zasebno su čak zvučali i bolje nego kad su utopljeni među ostalih devet pjesama iz istog izvora. Stvari se donekle popravljaju pred sam kraj ploče s “Under the Gun” i “Fire Walk With Me” (potonja kao hommage “Twin Peaksu”?), ali to je premalo i prekasno da ozbiljno popravi dojam o ovoj mlakoj i nikakvoj ploči koja obećava rock ali isporučuje najmanje rokerskoga duha od svih dosadašnjih izdanja The Black Keysa.
Koliko uopće ima smisla da Auerbach i Carney razvlače projekt u kojem očito više nema prijeko potrebne strasti za stvaranjem vrhunskog rock and rolla kakvim su razbijali bubrege prije desetak godina? Zarada će neupitno sjesti na njihov račun jer snagu njihovog imena zasigurno će povući prodaju ploča, no je li to doista dovoljno kreativnom umu poput onog Auerbachova? Sjetimo se da je između posljednjih dvaju albuma Keysa, prije dvije godine, Dan izbacio i solo ploču “Waiting on a Song” koji kvalitetom i nadahnućem miljama nadvisuje bilo koji od susjednih mu izdanja matičnog benda.
Možda je doista vrijeme da The Black Keys svoj ključ stave u bravu. Bolje je da do daljnjega zatvore butigu, nego da razvlače i nagrđuju staru slavu ako se se za još pet godina misle vratiti s bezokusnom splačinom poput “Let’s Rock”.
Ocjena: 5/10
(Nonesuch, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
