Pomalo je žalosno da je glavno pitanje na koje nakon slušanja njihove nove ploče moramo odgovoriti ono je li ‘Let’s Rock!’ još uvijek najgori album koji su Dan Auerbach i Patrick Carney objavili.
Lanjski album The Black Keysa “Ohio Players”, sda se čini, bio je zamišljen kao njihov veliki povratak. Na njemu su sudržili snage s producentom poznatim kao Dan the Automator, rock ikonama poput Becka i Noela Gallaghera, soul zvijezdom Leonom Michelsom, underground brijačem Gregom Oblivianom i reperima kao što su Juicy J i Lil Noid kako bi još jednom svoj zaštitni cool blues zvuk obogatili modernim tendencijama i stvorili ploču koja će im otvoriti put do radiovalova i turneje po američkim arenama.
Ali, to se nije dogodilo. Album se prodavao slabo u usporedbi s njihovim prethoodnim izdanjima, a turneja je otkazana brzo nakon što je najavljena jer se ni ulaznice za njihove koncerte, izgleda, nisu prodavale dobro. Tada je postalo jasno da The Black Keys nisu popularni kao prije petnaestak godina kad su njihovi hotovi poput “Tighten Up” i “Lonely Boy” punili podije u klubovima. Valjalo je prvo otpustiti menadžera, a onda pokušati odgovoriti na dva pitanja: zašto više nisu dovoljno popularni i kako to opet postati?
Činjenica je da su nakon albuma “El Camino” Dan Auerbach i Patrick Carney prestali isporučivati hitove. Na “Turn Blue” su se okrenuli nekakvom zvuku soula sedamdesetih koji ušima publike nije bio prijemčiv poput ranije spomenutih rock hitova, da bi zatim na “Let’s Rock!” pokušali ganjati stadionsku priču, ali bez imalo nadahnuća i kvalitetnog materijala.
Uslijedio je reset na tvorničke postavke s albumom blues obrada “Delta Kream” koji ih je vratio glazbi s kakvom su započeli karijeru, a zatim su na “Droput Boogie” u sličnom stilu isporučili i vlastite kompozicije. Kako ni “Ohio Players” nije izvršio svoju zadaću, odgovor na prvo pitanje – zašto više nisu dovoljno popularni – vjerojatno je upućivao na to da je vrijeme u kojemu je prepoznatljivi stil benda privlačio publiku sad konačno prošlo.
Odgovor na drugo pitanje – kako ponovno postati popularan – upućivao je na to da se na sljedećem albumu, brzinski isporučenom “No Rain, No Flowers”, odustane od prepoznatljivog stila benda i zamijeni ga se nekakvim pitkim pop pjesmama na kojima će raditi ekipa stručnjaka za nekakav pitki pop kao što su Daniel Tashian i Rick Nowels, te hip hop producent Scott Storch.
Već početkom godine, dok se svježa boja s “Ohio Players” još praktički nije osušila, objavili su prvi singl, neupečatljivu “The Night Before” koja ime dijeli s pjesmama The Beatlesa i Leeja Hazlewooda, u tekst ubacuje naslov klasika The Velvet Undergrounda, ali jednostavna melodija i bezvezan tekst ne da samo nisu imali težinu tog društva, već smo pomoslili i to da nam se loše piše ako je ovo najbolje što nam nadolazeći album može ponuditi u obliku najavnog singla.
Uslijedila je i naslovna “No Rain, No Flowers” koja i otvara ploču, a čiji naslov se vjerojatno referira na teško razdoblje u kojem se dvojac našao nakon propadanja planova za veliki povratak. Može biti da bez kiše nema cvijeća, ali opet – ako je ovo cvijeće koje smo dobili, nije se isplatilo kisnuti. “Babygirl” je zamišljena tako da očuva onaj kul edge starijih Keysa, a ipak više odškrine vrata do airplaya, ali u pitanju je lijena ispraznica “ukrašena” nekim od Auerbachovih najgorih stihova karijere (“I like the things you wear/ I like the way you stare”).
Stvari se bitno popravljaju s lakšom “Down to Nothing” koja vraća fokus na ugođaj soula šezdesetih kakv smo nalazili na drugoj polovici albuma “Brothers”, dok će “Man on a Mission” pokušati dozvati onaj gritty rock hitova s prve strane te iste ploče i premda je u pitanju hvalevrijedan pokušaj, nažalost u ovoj kolekciji od deset pjesama na koncu nije ništa drugo nego samo pokušaj.
Ostatak albuma kombinira retro štih s modernim tendencijama i rezultira uglavnom glazbom koja nije napadna ni pretjerano loša, ali je u svakom slučaju neupečatljiva i zaboravljiva u pjesmama kao što su “On Repeat” i R&B-jem i souolm obojena “Make You Mine”. Sličan recept dvojac i njihov tim suradnika pokušat će replicirati i u završnoj trećini albuma, ali sva ugodnost njihovog zvuka neće biti dovoljna da vrati bend na stazu stare slave ako je to ovom albumu bio cilj.
Pomalo je žalosno da je glavno pitanje na koje nakon “No Rain, No Flowers” moramo odgovoriti ono je li “Let’s Rock!” još uvijek najgori album The Black Keysa. Nakon prvog slušanja sam mislio da više nije, nakon tri slušanja više nisam bio siguran, a sada sam na račun uglavnom pjesama sa sredine nove ploče i donekle završnog para, solidne “A Little Too High” i “Neon Moon” s njezinim country premazom, skloniji vjerovati da je možda ona ipak za nijansu ili dvije bolja. Ali to je vjerojatno zato što su mi pjesme trenutno u gustoj rotaciji. Pitanje je koliko ću im se često vraćati (ako ikada) i u kojoj će mjeri i zadnji pozitivan dojam ishlapiti u budućnosti.
Ocjena: 5/10
(Easy Eye Sound/Warner Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
