Nakon dvanaest godina The Black Lipsi su ponovno posjetili Zagreb i sinoć održali koncert u punom Vintage Industrialu.
Izgleda da svatko jednom mora odrasti, pa tako i članovi grupe The Black Lips iz Atlante. Paljenje instrumenata, pljuvanje, međusobno ljubljenje, uriniranje i tučnjave na pozornici, tj. nešto što je gotovo bilo ‘tradicionalno’ na njihovim koncertima s početka karijere, kad im je i jedan Michael Moore s dokumentarcem “Bowling for Columbine” dao vjetar u leđa, sad su reliktna stvar iz prošlosti. Ništa od tog egzibicionizma nije uključivao sinoćnji koncert u Vintage Industrialu.
Cole Alexander i Jared Swilley kao jedini originalni članovi, nastupili su u društvu novih, tj. Oakleya Munsona, Zumi Rosow i Jeffa Clarkea i otprašili svoju psihotičnu glazbenu mješavinu punka, countryja, pop, garagea… uostalom svega što im je došlo po ruku, i to naravno sa svojim poznatim „još uvijek nismo naučili svirati“ stavom – prljavo i luckasto. No nije bilo ni previše komunikacije s publikom, skoro nimalo. Svirali su pjesmu za pjesmom, kao da je glavna poanta bila neprekidanje niza. Koncert je stoga bio kraćeg karaktera.
Službeni dio koji je trajao točno jedan sat započeli su s „ Sea Of Blasphemy“, „Family Tree“ i „Look Here Satan“, koje su rešetali svojim poznatim višeglasjem i promjenama glavnih vokala kako bi iz svake pjesme šikljala psihoza, a ne umor. No opet, kako je koncert proticao nedostajalo je nekog verbalnog buntovnog elementa, nekog okvira za pjesme, nekog dolijevanje ulja na vatru koje bi više uvuklo publiku u priču, jer The Black Lips su i izgradili svoj imidž buntovne omladine koja je svojim specifičnim burlesknim pristupom pokazivala srednji prst tadađnjoj Bushevoj administraciji.
Pjesma „Katrina“ je tako prošla kao jedna u nizu na set listi, a da se ne govori o tome da Lipsi nisu odsvirali svoju najveću himnu „Bad Kids“, od koje je sve i počelo, što je, kad tako moram napisati, odmah poslije koncerta ‘ispravio’ DJ Frajman pustivši je na razglas ni deset minuta od završetka koncerta. Pa tako ispada da je DJ u afteru bio veći provokator od zvijezda večeri, obzirom da ih je ‘bocnuo’ na taj način.
A nije da je bilo nešto pretjerano vruće u klubu, iako je bio pun. Ne kažem ni da Lipsi nisu dali sve od sebe sinoć, ali nije učinjeno ništa pored samog izvođenja pjesama zbog čega bi se taj koncert trebao urezati u sjećanje, nešto po čemu bi bio poseban, kao onaj prije 12 godina u SC-u. Čak nisu podgrijali ni završetak službenog dijela, ako se izuzme posljednja „Raw Meat“, svirali su dvije nove pjesme „Get It On Time“ i „Holding Me“, prije nego što su se vratili s „Hippie, Hippie, Hoorah“, „Time Of The Scab“ i „Ain’t No Deal“, da bi oproštaj uslijedio nakon smirujućeg dueta Zumi Rosow i Jeffa Clarkea. Dakle, nedostajalo je nešto da sve, ako ništa drugo, bude punokrvni nostalgičarski tulum generacije koja je na početku novog milenija u Lipsima vidjela svoje buntovnike, kao i neka spona da oni mlađi uhvate sinoć nit zašto je to bilo tako. Da, kao što sam već napisao, bilo je prljavo i luckasto, ali ništa više od toga.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
