Energična surf punk poslastica natopljena reverbom vraća nas u garažne devedesete.
Kalifornijski surferi The Bomboras svoj su novi, četvrti po redu album „Songs From Beyond“ izdali nakon 25 godina diskografske pauze. Iako bi se neki s pravom pitali kako zvuči bend nakon toliko vremena neaktivnosti, momci iz Bomborasa podsjetili su me na Martya Mcflya i Doca Browna iz filmske trilogije „Povratak u budućnost“ i njihovih pustolovina u prostorno-vremenskom kontinuumu. Pojavili se Marty i Doc u 1955. ili 1885., uvijek su svježi, okretni i puni energije. Takav dojam ostavljaju i The Bomboras.
Slušajući njihov novi album sve više sam uvjeren da u garaži imaju parkiran DeLorean koji među dodatnom opremom ima opciju putovanja kroz vrijeme i s kojim su svratili u 2023. godinu. The Bomboras nam vremeplovom stižu iz druge polovice devedesetih, odnosno iz desetljeća u kojem je surf jahao na posljednjem velikom revival valu u simbiozi s hrpom garažnih bendova čija su izdanja kao na tvorničkoj traci objavljivale izdavačke kuće poput legendardnih Estrus Records i Crypt Records. „Songs From Beyond“ atmosferom i estetikom podsjeća upravo na taj garažni zvuk koji je ključao ispod površine mainstreama.
Album očekivano kreće energično sa „Session At Zeros“, klasičnim surf otvaranjem s lepršavom melodijom na gitari koja zahvaljujući fuzz pedali reže kroz zvučni zid poput pile. Već u prvoj pjesmi iz pozadine se nameće garažni zvuk šezdesetih kroz Hammond klavijature koje inspirirano svira Jake Cavaliere i koje su zaštitni znak benda. Jake na klavijaturama u pjesmama poput „Frenzied“ vodi glavnu riječ i usput zvuči kao da se vrhunski zabavlja.
Momci iz benda u nove su pjesme vrlo vješto upakirali svoje glavne utjecaje koje koriste poput ključnog začina. Tako progresija glavnog riffa u pjesmi „Blowback“ podsjeća na Linka Wraya i njegov instrumentalni klasik „Rumble“. A utjecaj Ennia Morriconea čuje se u svakom taktu pjesme „The Good, The Bad And The Single Fin“, jednom od vrhunaca albuma. Da je Sergio Leone snimio space western, ta bi pjesma sigurno bila uvrštena u soundtrack. Galopirajući ritam na bubnju, obilato korištenje vibrata na gitari, trube i spaghetti western melodije maestralno grade scenu u kojoj odlazimo prema zalasku sunca na nepoznatom pustinjskom planetu.
Centralni dio albuma i sljedeće tri pjesme u potpunosti hvataju zamah, i dok vam se osmijeh razvija na licu osjećate se kao da ste surfer koji je uspješno zajahao val pred kalifornijskom obalom. Taj osjećaj vas drži dok slušate upečatljive melodije lead gitare u pjesmi „P.O.P. Pier“ ili međuigru gitarista koji se rešetaju kratkim solo dionicama u „Mockingbird“. Posljednje dvije pjesme na albumu zapečaćene su Hammond klavijaturama. Dok „The Deora Rides“ vodi u mračniju atmosferu Noći vještica, album ipak u veselom tonu zaključuje „The Man From Planet X“. Pjesma kao da je odgovor Bomborasa na „Telstar“, jedan od najpoznatijih instrumentalnih klasika iz šezdesetih. Nisu pjesme toliko slične zbog melodije koliko zbog osjećaja koje evociraju dok ih slušate. Dok je „Telstar“ ranih šezdesetih, pred vrhuncem svemirske utrke, evocirao osjećaj blistave budućnosti kroz istraživanje svemira, tako se i „The Man From Planet X“ nudi kao tematska pjesma u osvit novih i aktualnih osvajanja „bliskog“ susjedstva u Sunčevom sustavu.
Potrebna je određena vrsta (glazbene) vještine kako biste ispričali priču bez teksta, koristeći “samo“ zvukove. The Bomboras to uspijevaju napraviti kroz hrpu catchy melodija kojima stvaraju momentum i dodaju dozu filmičnosti u pjesme. Nadamo se da neće dugo čekati do sljedećeg albuma jer su pokazali da nam imaju još puno toga za reći, odnosno odsvirati.
Ocjena: 9/10
(MuSick Recordings, 2023.)