Najpoznatiji DJ dvojac Tom Rowlands i Ed Simons konačno je održao svoj premijerni nastup u Zagrebu. Dom sportova je u subotu svjedočio najboljoj, najmoćnijoj i najkvalitetnijoj produkciji kad je u pitanju solo nastup nekog elektroničkog izvođača.
Sjećam se jako dobro ljeta 2002. godine kad je iz razglasa tadašnjeg Heineken Jammin’ Festivala na autodromu u Imoli u Italiji odjeknulo: „It Began In Afrika-ka-ka-ka-ka…“ i time započeo jedan od najvećih koncertnih partyja na otvorenom pred oko 100.000 posjetitelja. Bio je to tada najveći festival u Italiji koji je dovodio A ligu svjetske scene, isti onaj Heineken Jammin’ Festival koji je pet godina kasnije bio upisan i na tragičnu listu kad je iznenadni orkanski vjetar srušio jedan toranj s razglasom prilikom čega je ozlijeđeno 25 ljudi, dok je jedna djevojka u nesreći izgubila život, nakon čega je festival bio otkazan.
Pohodio sam partyje u to vrijeme i pratio i tu scenu, no za show The Chemical Brothersa teško da me išta moglo pripremiti. Uz sve, činilo se da su vrhunce večeri tog dana isporučili Muse i Red Hot Chili Peppers, no po izlasku Toma Rowlandsa i Eda Simonsa rasplinula se i ta pomisao. I tada je izuzetno precizno i maštovito bilo osmišljeno osvjetljenje, tj. kompletni light show u kombinaciji s audio snagom nastupa jasno je davao do znanja da su The Chemical Brothers bili poput modernog Pink Floyda elektroničke scene – giganti koji su se mogli nositi i s gigantskim zahtjevima da cijela ta priča ode u neke produkcijske sfere u kojoj tada nije bila elektronička scena, daleko prije nego li je izmišljen koncept EDM festivala. U osobnom iskustvu, bio je to jedan od onih game changer koncerata koji se zauvijek urezuju u sjećanje i koji se ustoličuje kao nešto posebno. Kad se potpuno promijeni percepcija o tome što je DJ.
S mišlju koliko je percepcija svega toga distorzirala pod utjecajem mašte u proteklih 17 godina otišao sam sinoć na prvi zagrebački koncert The Chemical Brothesa u Dom sportova, kad se kao i obično u našim prilikama u kojima nam velikani scene stižu za zakašnjenjem javlja onaj osjećaj dolaska na kraj after partyja. A opet, je li zbog nostalgije ili čega već, činilo se istovremeno da nam ovog puta dolaze na vrijeme obzirom da im je recentni album „No Geography“ nešto najbolje što je ove godine iznjedrila elektronička scena, jer ako netko zna složiti koncept albuma i pametno diggerski zagrabiti u glazbene elemente prošlosti i sadašnjosti to su i dalje Rowlands i Simons.
Publiku su uvodili postepeno u plesnu priču isključivo s pjesmama s „No Geography“ albuma, kad ste u početku očarani skladom zvuka, slike, svjetlosnih efekata i tolikom razinom kvalitete da taj sklad nikako drukčije ne možete shvatiti i prihvatiti osim kao umjetnost za sebe; gdje video snimke na zidu u pozadini, plesači na njima, njihova kostimografija i koreografija, laseri, reflektori i apsolutna usklađenost sa svakim taktom odišu neraskidivim skladom ogromne diskoteke iz mašte. Nosio je show tu ugodu do jedne „Free Yourself“, ali kad je krenula „MAH“ nitko nije mogao očekivati da će se sve pretvoriti u erupciju adrenalina.
Naime, okupilo se starije publike, jer Chemicalsi su generacijska stvar. Došli su se svi oni koji su običavali nekad plesati od sumraka do zore, no sad već sa solidnim protokom vremena od tih navika. Dakle nije bilo za očekivati, onako na prvu, da će se to sve ‘otkraviti’ brzo, već postepeno kako će dvojac putovati prema svojoj glazbenoj prošlosti. No s „MAH“ je došlo ekspresno eksplozivno i masovno poput ulaska u hiper prostor u „Star Warsu“. Tome se nije bilo moguće oduprijeti i ostati na mjestu. Bilo je poput upadanje u nabujalu rijeku. Jednostavno je tijelo nosila daleko veća sila. Dom sportova je bio na rollercoasteru jedne od najmaštovitijih konstrukcija zvuka, slike i efekata.
Rowlands i Simons su nevjerojatni arhitekti frekvencija; kad vas odluče zgaziti distorzijom i glasnoćom onda to i učine bez zadrške na silovit način kako je Hendrix zabijao gitaru u pojačalo, da bi vas već u idućem trenutku posve drugom ugodom zvučno odveli na neki šminkerski penthouse ili beach party, kao da vas direktno ubace u neki video spot sličnog ugođaja, kao što nećete ni primijetiti kroz koliko stilova vas s lakoćom provedu, bilo da je riječ o kraut rock elementima, ili funk i soul momentima iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Naravno da je sa svakim ulaskom u neko od bitnih poglavlja iz prošlosti The Chemical Brothersa uslijedilo i novo rasplamsavanje publike. Prvo takvo je bilo na „Hey Boy Hey Girl“ s albuma „Surrender“, koji je, usput kazano, ove godine navršio punih dvadeset godina, kao što je pun pogodak bio i „Galvanize“ s albuma „Push The Button“, no ipak finale za koje su bile rezervirane pjesme s albuma „Dig Your Own Hole“ bilo je nenadmašno.
Chemicalsu su prvo sve pomeli s „Block Rockin’ Beats“, a potom nas poučno lansirali u orbitu s „The Private Psyhodelic Reel“. Ako se pitate zašto ono ‘poučno’? Pa video program je počeo sa slideshowom biblijskih motiva s crkvenih vitraža. Netko bi rekao, pravi kršćanski motiv za ova vremena rastućih netrpeljivosti, posebice vjerskih, rasnih i nacionalnih. No biblijski motivi starih majstora vitraža su puni nasilja, a kad su Rowlands i Simons u „The Private Psyhodelic Reel“ umiksali „Sympathy For The Devil“ u kojoj je jasno odjekivao Jaggerov vokal u stihu „What’s my name?“ stroboskopska animacija crkvenih vitraža dobila je jednu sasvim drugu konotaciju u najsnažnije odaslanoj poruci za sam kraj.
Cjelokupni show bio je podijeljen na tri poglavlja. Prvo jednosatno za „No Geography“ album, potom je pola sata bilo rezervirano za best of materijal, da bi posljednih petnaest minuta pripalo bisu na koji je publika glasno dozivala Chemicalse natrag na pozornicu. Dakako sve popraćeno i svim pratećim inventorijem koncertnih spektakala od gustog snijega konfeta, velikih balona i dvije velike viseće pokretne makete robota iznad pozornice. Jednom rječju: opako! Ponovilo se!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
