The Cribs u Tvornici – poziranje s predumišljajem

Za početak ovaj koncert je po svim normalnim gabaritima bio: Vlasta Popić i The Cribs, nikako obrnuto. Kroz godine se nagledah koncerata na kojima su domaći bendovi u ulozi predgrupe bili daleko zanimljiviji od zvijezda večeri, pa je tako bilo i u nedjelju u Tvornici kulture.

The Cribs u Tvornici (Foto: Zoran Stajčić)

Vlasta Popić je domaći garažni trojac vrijedan pažnje – original koji se bori iz petnih žila za svoje mjesto po suncem na ovim prostorima gdje te vrste sunca obično nikad nema. Imaju definiran vlastiti zvuk i koncepciju nastupa čak i kad su u ulozi pregrupe. Njihova buka ima smisla, kao i trenutak kad nakon posljenje pjesme u tišini odu u tamu zagašenih reflektora iz koje su izbauljali na početku polusatnog nastupa.

Britanci The Cribs su pak druga priča. Već sam u nekoliko navrata pisao o tim novim savršeno oblikovanim PR proizvodima strane glazbene scene za koje se ispostavi da su ništa posebno kad se prestave uživo. The Cribs imaju savršeni PR za to što rade. Svirao je s njima i Johnny Marr, posljednji album „In the Belly of the Brazen Bull“ producirali su Dave Fridmann i Steve Albini, dok je „Men’s Needs, Women’s Needs, Whatever „ iz 2007. miksao Alex Kapranos iz Franz Ferdinanda, imaju pet albuma iza sebe od kojih su posljednja dva bila među deset najprodavanijih u tjednima objavljivanja u Velikoj Britaniji i pored toga uživo su prokleto neuvjerljivi poput nekog demo benda.

Vlasta Popić u Tvornici (Foto: Zoran Stajčić)

Braća Jarman se možda čine kao britanski odgovor američkoj braći Followill, ali daleko je to slabije u svakom pogledu. Uživo su jednostavno loši. Neoprostivo je da najmlađi brat Ross Jarman koji sjedi za bubnjevima ima problem kašnjenja za isturenim blizancima Garyjem i Ryanom, basistom i pjevačem koji se izmjenjuju u ulozi glavnog vokala. Koncert je počeo u najmanju ruku pompozno, uz sprdanje s instrumentalom „Good Gave Rock ‘n’ Roll To You“ grupe Kiss (neš’ ti hrabrosti i sigurne hipsterske zone ismijavanja Kissa), da bi onda kao moderna reinkarnacija bendova The Who i The Ramones raspičili brzi ritam koji nosi sve pred sobom. No taj blitzkrieg je trajao isuviše kratko. The Cribs su bili ispuhani balon već nakon treće pjesme „Girls Like Mystery“. Što se kasnije basist Gary Jarman više unosio u ulogu glavnog pjevača, to je bila očitija njegova tanušna i neartikulirana vokalna izvedba.

Neki iz publike su krivicu pak svaljivali na lošeg ton majstora, ali i tu urbanu legendu ću rado raskrinkavati svaki put kad se za to javi potreba, pa tako i ovaj put. Nema tako lošeg ton majstora koji može sjebati dobar bend na pozornici. Pa makar sve krčalo iz zvučnika i zvuk se raspadao svako malo, dobar bend uvijek ima groove i to prolazi kroz sve i dolazi o publike. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti. A ako se naizgled sve čuje kako treba, ali ritam i emocija ne dolaze do publike, to je isključivo do onih koji su na pozornici, a tako je i bilo u nedjelju navečer.

The Cribs u Tvornici (Foto: Zoran Stajčić)

Skakali su The Cribs po pozornici, sudarali se sa stalcima mikrofona i bili stalno u borbenim pozama, naprezali glasnice i vrištali, ali je sve bilo dozlaboga neartikulirano. Pjesma se nije mogla svijećom pronaći unutar tog već desetljećima utabanog rock gabarita garaže & melodije za koji treba imati puno više od poze da bi ga se pretvorilo u ubitačni kickstarter.

Možda The Cribs vjeruju da je Bog njima dao rock ‘n’ roll, ali su ga tako loše podijelili te večeri s nama.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X