The Cult na Šalati – električna kiša

Ići na koncerte grupe The Cult je neka vrsta mazohizma koja traje već desetljećima. Bar za nas iz sedamdeset i neke, kojima je to u jednom periodu života bio jedan od najvažnijih rock bendova, ako ne i najvažniji. U mom osobnom slučaju, kad sam sa svojih 16 kupio Jugotonov licencni vinil „Electric“ 1987. godine koji je producirao Rick Rubin, u mojoj glavi i duši su se The Cult ekspresno popeli na Olimp rock and rolla, a susjedi su nakon toga često imali pritužbe na grmljavinu koja se širila iz stana mojih roditelja (a grmjelo je kad god roditelji nisu bili prisutni).

U tom periodu je nekako krenuo i CD uzimati primat kao novi medij, pa je i album „Love“ uskoro bio „udomljen“. Dvije godine kasnije „Sonic Temple“ je donio najmasniji zvuk gitara, zvuk koji je bio mokri san svakog metalca, a opet The Cult nisu bili nimalo u heavy metalu. S tim albumom su The Cult jurišali na prvo mjesto američkog Billboarda. Iako nisu uspjeli zasjesti na vrh, ušli su u prvu ligu rock teškaša. I tu nekako završava priča o jednoj od najboljih albumskih rock trilogija iz drugog dijela 1980-ih.

„Ceremony“ iz 1991. je igrao na formulu prethodnika, ali je bio daleko slabiji. Kratkotrajni bljesak da bi stvari ponovno mogle krenuti dobrim putem činila je pjesma „The Witch“ iz 1992. jer su Ian Astbury i Billy Duffy opet radili s Rubinom, ali je ispalo da je to bila posljednja suradnja. Nažalost, vratili su se Bobu Rocku (producirao je „Sonic Temple“) koji se pokazao nedovoljno maštovitim u situacijama kad se izlazilo izvan utabanih kanona mainstream rock produkcije.

Eponimni „The Cult“ iz 1994. bio je dokaz toj tvrdnji. Kestenje iz vatre je Bob Rock vadio šest godina kasnije na albumu „Beyond Good And Evil“ koji je po svom karakteru trebao biti povratnički, bar kad je riječ o vraćanju pozicija koje je imao „Sonic Temple“. No jedino će kao grandiozan biti upamćen promašaj te nakane. Za razliku od Boba Rocka koji je na „Electricu“ zeppelinski gurnuo The Cultu bubnjeve u prvi plan, Bob Rock ih je na „Beyond Good And Evil“ gotovo zanemario. Bio je to nekako znak da je zvijezda rock produkcije izgubila svoj mojo, a to se potvrdilo 2003. kad je u potpunosti upropastio zvuk bubnjeva Metallici na albumu „St. Anger“.

Sve što je nakon toga The Cult radio u diskografskom smislu bilo je bauljanje i traženje sebe koje je podsjećalo na najraniju fazu traženja zvuka i mjesta na sceni kad su Astbury i Duffy tesali i ime benda od Southern Death Cult, preko Death Cult do The Cult. Poanta svega ovoga je da ih je to albumsko bauljanje u kasnijoj fazi učinilo koncertno jeftinijima, time i dostupnima gostovanjima i u našim krajevima.

Onaj mazohizam spomenut na početku sastojao se u tome da je trebalo otrpjeti sve te promotivne turneje beznačajnih uradak kako bi se na žličicu dobilo nečeg malo s „Love“, „Electric“ i „Sonic Temple“ albuma, jer su Ian i Billy uporno vjerovali da im je to novo ono pravo, a nije bilo.  Negativna okolnost uvijek je bila komponenta da su The Cult bili „dobri stari loši momci rock and rolla“, prvenstveno Astbury koji se nije pretjerano štedio u nekim lošim navikama zbog čega su koncerti The Culta općenito bili na glasu kao najviše oscilirajući u kvaliteti izvedbe i tu se prvenstveno misli na Astburyjev vokal.

U tom smislu čak i kad se dogodila turneja na kojoj je grupa izvodila u cijelosti album „Love“ (što nije zaobišlo ni zagrebački Dom sportova), rezultat je bio diskutabilan. Obzirom da su me prošli put na Šalati dobrano razočarali, odlazak na istu lokaciju posljednjeg petka u lipnju bilo mi je nošenje kamena u trbuhu i neke nelagode kao da ću ja osobno morati te večeri izaći na pozornicu.

Namjerno nisam gledao ni repertoar koji izvode na ovoj turneji u nekoj nadi da me bar malo iznenade. Jedino čemu nisam odolio bilo je da dan prije pogledam kratku video snimku izvedbe „She Sells Sanctuary“ s Arsenal Festa u Kragujevcu gdje su nastupili kao headlineri, čisto da čujem u kakvoj je formi Astbury. Nije zvučao „začepljeno“ kao puno puta dotad, pa mi je to ulilo malo nade.

Koncert su otvorili s „Rise“, pjesmom s „Beyond Good And Evil“, albuma kojeg je Bob Rock tako uspješno sjebao. „Opet guraju u prvi plan ono što bi bilo najbolje da zaborave“, bila mi je prva misao. Cijeli taj „Beyond Good And Evil“ je najbolje zaboraviti u cijelosti, to nemušto koketiranje s metalom u kombinaciji s kilavim bubnjem.

No natruhe zore krenule su sa „Sun King“ s kojom je počelo i „prvo svitanje“ da bi potom Duffy roknuo rifčinu iz „Electric“ arsenala (kada se općenito činilo da legendarnih rifova on ima na bacanje) i još bolje raspoloženje je donijela „King Contrary Man“. „Samo da potraje i samo da ne skrenu s puta“, lagano sam zatitrao.

„Sweet Soul Sister“ nije bio nimalo loš izbor i na njoj je bilo jasno da je 61-godišnji Astbury konačno počeo voditi računa o svom vokalu. Dotična pjesma donijela je i prvi psihodelični improvizacijski moment te večeri koji se zatim pretočio u „Witch“, tj. onaj posljednji groovy moment koji su The Cult imali s Rubinom. No tempo nakon toga nije pao, već je postao žustriji s „Lil’ Devil“, a kad je krenula „Aphrodisiac Jacket“ priznajem da sam bio preplavljen osjećajima kao da je na red došla pjesma koju sam čekao cijeli život. A i Astbury ju je otpjevao s istim onim stavom kako je to jednom davno učinio i na „Electricu“.

Taman da se sve slegne dok su s „Vendeta X“ predstavljali svoj prošlogodišnji album „Under The Midnight Sun“ čisto kao uvod u „Love“ poglavlje u koje su ušli s „The Phoenix“ da bi se vatra rasplamsala s „Wild Flower“. I opet su otvorili prostora da bez previše posljedica proguraju novu „Mirror“ koju je očekivano zasjenio „Spiriwalker“ s debitantskog albuma „Dreamtime“. Finale je preuzeo „Love“ blok; „Rain“ i „She Sells Sanctuary“.

Astbury je dotad već bio oduševljen reakcijom publike na Šalati. Išao je toliko daleko da, osim što je rekao da im je to dosad bio najbolji koncert na turneji (što uvijek može biti ono klasično podilaženje publici), je dodao da je ostatak Evrope bio uglavnom uspavan. Također je bio razvio i nikad prisniji odnos s auditorijem u tih službenih sat i petnaest minuta koncerta. Znao je baciti tamburin u publiku, da bi ga kad bi mu opet zatrebao dobio u letu i nazad na pozornicu, što je stvarno bila nesebična gesta pojedinaca iz publike, jer, hej, malo ih je koji bi se odvojili od takvog artefakta koji im slučajno doleti u ruke.

I izlazak na bis je bio prilično brz u želji da se kraj „iskuje“ dok je sve još vruće. A taj kraj je u potpunosti pripadao „Electricu“. Prva bomba bila je „Peace Dog“, a druga „Love Removal Machine“ i kako god gledao na taj izvrsni kraj, nedostajalo je još pet minuta, još svega jedna pjesma, pa sa sve zabetonira u okruglih sat i pol. Taman je nedostajala kruna koncerta kroz jednu „Fire Woman“, koja je ovog puta izostala. A možda nisu htjeli riskirati nestanak struje baš na toj pjesmi, kao onomad u Koprivnici.

„Vidimo se možda već dogodine“, optimistično je rekao Astbury na kraju.

S ovakvom set listom na kojoj konačno dominira „Electric“ svakako ste dobrodošli opet. Možda je bilo kratko, ali najbolje dosad u Zagrebu i Hrvatskoj, bar što se potpisnika ovih redaka tiče.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute