The Cure su kroz besprijekornu audio-vizualnu produkciju izveli 27 pjesama tijekom više od dva i pol sata u zamalo rasprodanoj Areni Zagreb i time našoj metropoli donijeli najveći rock spektakl ove jeseni.
Za najveći i najznačajniji spektakl u Areni ove sezone držao se predviđeni povratnički nastup američkih Rage Against The Machine koji je otkazan baš kao i cijela europska, a potom i američka turneja grupe. Puno prije najavljen koncert The Cure u istom prostoru nekako je stalno bio u drugom planu. Skoro da se odmahivalo rukom, u smislu; „bili su nedavno“.
A to „nedavno“ dogodilo se 2019. na jarunskom Otoku mladosti gdje je bend Roberta Smitha zatvorio 14. INmusic festival. „Ovo je prva prilika da čujemo koncert The Cure u Zagrebu“, govorio sam u šali poznanicima, koji su sigurno isprva mislili da pokazujem prve znake demencije i da se ne sjećam Jaruna. No, ta izjava se upravo odnosila na toj koncert na kojem je veliko finale INmusica prekinuo nezgodan kvar na skupom dijelu opreme usred koncerta što je prouzročilo pauzu, da bi potom bio nastavljen koncert tijekom kojeg su ton majstori štimali zvuk benda do samog kraja.
Publika je tada odigrala ključnu ulogu, pjevala je sa Smithom nekako i u inat nezgodnim okolnostima i pogonjena emotivnim „ništa mi neće ovaj dan pokvarit“ gorivom. Valjda nam je zapisano u genetski kod da posebno živnemo kad se nešto pokvari, bio to državni sistem ili razglas na koncertu, i onda svi na ho-ruk krenemo ispisivati poglavlje epopeje u nastanku. Bila je to posebna večer u emotivnom smislu jer se i bend nosio s dodatnim problemima, no tehnički gledano, bio je to fijasko. Zagreb je tada bio zakinut za planirani koncert po scenariju samog benda, ali je taj prostor ispunila podrška publike.
Koncert u Areni nosio je sa sobom i onaj predznak „drugog koncerta“, a taj je u našoj sredini nekad posebno poguban kad su u pitanju legendarna imena sa zapada i kad se interes rapidno topi – kad se stadioni počinju zamjenjivati ‘adekvatnijima’, tj. manjim prostorima. Iskusio je to i pokojni David Bowie, a isto je bilo i Bobu Dylanu, Jimmyju Pageu i Robertu Plantu. The Cure su tijekom ove posebno krizne 2022. godine svakako bili kandidati za sličan scenarij. Na stranu ona mantra o posebnoj četrdesetgodišnjoj važnosti grupe Roberta Smitha i urbane scene Zagreba, jer u vrijeme MTV-ijevskog nizanja singlova koji su danas klasici, većina koja je voljela The Cure okupljala se u nevelikom klubu Jabuka. Čak je i INmusic 2019. bio svojevrsna olakotna okolnost obzirom na festivalski opseg ponuđenog za cijenu ulaznice ne pretjerano višu u odnosu na ovaj sinoćnji prvi solo nastup, koji je okupio, po slobodnoj procjeni, između 13.000 i 15.000 posjetitelja. Čak je i jesenski nokturno maglovitih vremenskih prilika ovih dana nekako pravi „kjurovski“, jer unose neku sjetu i tjeskobu u pojedince, kad se osjećate nemoćno kao muha u paukovoj mreži dok čekate da vam beštija isisa sve životne tekućine.
The Cure su u nekom sličnom sjetnom i istovremeno empatičnom tonu otvorili koncert s potpuno novom pjesmom „Alone“ podgrijavajući potom raspoloženje s „Pictures Of You“, te otvarajući „Disintegration“ poglavlje potom nastavljeno s „Closedown“, te nakon „A Night Like This“ i s „Lovesong“.
Službeni dio koncerta nosio je sporogoreću koncepciju, što nije ništa novog za sve one koji prate ovaj bend, i to prošaranu novim materijalom koji bi vjerojatno trebao tek ugledati svjetlo dana na budućem studijskom albumu. Uz već spomenutu „Alone“ u Zagrebu su izvedene „And Nothing Is Forever“ u središnjem službenom dijelu i „Endsong“ na njegovom kraju.
Nakon „And Nothing Is Forever“ je u kontrastnom diptihu bend suprotstavio „Cold“ iz 1982. s manje znanom „Burn“ da bi potom uslijedilo podsjećanje na posljednji studijski album „4:13 Dream“ iz 2008. s pjesmom „The Hungy Ghost“, što je autoru ovih redaka bilo nekako posebno milo obzirom da je na toj turneji svojedobno prvi put uživo upratio The Cure kad su trosatnim tour the forceom ‘raznijeli’ na desetke tisuća duša na Jammin’ Festivalu u Imoli u susjednoj Italiji.
U službenom dijelu se blokom od dvije pjesme („Play For Today“ i „Forest“) bend prisjetio i drugog albuma „Seventeen Seconds“ iz 1980., no izuzme li se mala i agilna baza fanova za koju su samo nove pjesme predstavljale iznenađenje, službeni kraj koncerta ostavio je većinu dvorane bez klimaksa.
Taj prvi dio bio je po guštu i nahođenju benda, no finale su bile ‘igranje za narod’ kakvo ni spomenuti okorjeli fanovi prije ove turneje nisu mogli nikad iskušati. Čak jedanaest pjesama bilo je tematski raspoređeno kroz dva bisa. Prvi bis donio je The Cure kao kritičare trenutnog stanja svijeta. Možda nije tako započelo s prvom na bisu izvedenom „I Can Never Say Goodbye“, ali „Want“ i „Prayers For The Rain“ odlično su vodile do kulminacije koju je predstavljala „One Hundred Years“ koja je publiku u Areni rešetala slide showom arhivskih crno-bijelih fotografija ratnih razaranja i političkih vođa od Prvog svjetskog rata naovamo.
Ponovni izlazak na bis bila je zgusnuta vožnja kroz najpoznatija poglavlja The Cure – ljekoviti, adrenalinski i plesni karusel za istjerivanje magle iz brojnih duša, a mnogi su, budimo realni, došli upravo po tu dozu hitova. „Lullaby“ je otvorila niz i suprotno svom karakteru nije bila uspavanka za prisutne u Areni, već odličan uvod za „The Walk“, „Friday I’m In Love“, „Close To Me“, „“In Between Days“, „Just Like Heaven“ i „Boys Don’t Cry“.
Uz sve treba dodati da je vokal Roberta Smitha u odličnoj formi, gotovo da se može govoriti o istom fenomenu kao kad se govori o glasu Toma Jonesa – postojana kvaliteta bez oscilacija. Na koncu i Robert Smith je i dalje u tom smislu jedna od famoznih pojava u rocku. U stanju je gurnuti vas u depresivnije stanje od onog sa kojim ste došli na koncert da bi vas na koncu ozario kroz izlječenje za koje mislite da u startu nije bilo moguće.
Je li bilo bolje nego na Jarunu prije četiri godine? Tvrdim da jest, ponajviše jer sam se osjećao kao da sam negdje drugdje na koncertu The Cure, a ne u Zagrebu, jer gdje god sam ih gledao izvan Hrvatske ta vibracija između benda i publike nije bila narušena situacijom da kod nas nešto mora poći po krivu (kakav god ishod bio nakon toga). Sviđa mi se da su The Cure konačno bili kod nas na solo koncertu i da se taj grandiozni show po ničemu nije razlikovao od svih ostalih destinacija gdje bend nastupa i da drugi posjet nije donio neugodni pad interesa što bi označilo i to da bi to bio možda i prešutni rastanak s bendom ‘koji ovom gradu puno znači’.
„Vidimo se opet“, rekao je na kraju Smith dok je davao naklon publici na tribinama i parteru. Što nas čeka sutra, to nitko ne zna, no da su The Cure i Zagreb na najvišoj, tj. najmasovnijoj koncertnoj skali obnovili ljubav, u to nema sumnje.
Također ne treba izostaviti i izvrsnu škotsku petorku The Twilight Sad koja je nastupila kao predgrupa. Dobri post rock premazi i agilna svirka, te također odličan pjevač James Graham, stilski su se dobro uklopili kao uvod u večer rock legendi koje su također svoj dug put do slave započele s periferije britanskog otoka.