Mathcore prvaci sinoć su se dostojno oprostili od zagrebačke publike na svojoj, kako je najavljeno, posljednjoj turneji.
„Prancer“ je eksplodirala i zatalasala prve redove publike koja je doslovce jedva dočekala vrišteći vokal Grega Puciata i unisone ritmičke udare već u startu zahuktale koncertne mašine predvođene gitaristom Benom Weinmanom koji je na pozornici Močvare imao i svoj podest s kojeg je repetirao riffove.
Bio je to trenutak kad je izgledalo kao da se uistinu naglo otvorila crna rupa i armagedonski usisala ispred sebe one koji su je kao u molitvi dozivali nekoliko momenata prije toga zbog jedne slučajnosti i koincidencije. Naime cijelu večer se u pauzama između nastupa vrtio „Superunknown“ Soundgardena, a „Black Hole Sun“ je došao na red pred izlazak The Dillinger Escape Plana. Tonac je baš na refrenu stišao pjesmu, ali ga je Močvara spontano zapjevala. Bilo je emotivno i imalo odlike iskrenog hommagea neiniciranog od bilo koga s pozornice. Za takav pravovjerni doček, TDEP je priredio i pravovjernu katarzu.
„When I Lost My Bet“, koja je došla druga po redu bila je jednako tako napeta kao i „Prancer“. U euforije je jedan fan na rukama nošen ‘iskipan’ na pozornicu pred Puciata da bi ubrzo kao odgovor benda s pozornice i sam Weinman s gitarom skočio u publiku koja ga je spremno dočekala na ruke i držala dok je on neusiljenom žestinom svirao u tom grotlu u kojem je temperatura naglo rasla.
Teško je reći kako bi to sve izgledalo da je u pitanju bila večer u ostalim ljetnim danima u kojima je sunce redovno zagrijavalo gradski asfalt na preko 40 Celzijusa, ali kiša koja je u jutarnjim satima zalijevala Zagreb i spustila temperaturu za kojih desetak stupnjeva učinila je jučerašnju večer upravo idealnom za jedan jedini, uz to i najžešći koncert u Zagrebu proteklog tjedna. O tome koliko se u gradu ništa ne događa svjedočilo je i muvanje Ante Batinovića i HTV-ove ekipe. U ‘sezoni kiselih krastavaca’ valjda je i mathcore dobro došao na ‘katedralu duha’.
Žestini izvedbe u prvom dijelu koncerta doprinjele su još „Milk Lizzzard“ i „Panasonic Youth“, dok je „Symptom Of Terminal Illness“ naizgled donio predah. Naizgled, jer je to bio trenutka kad su TDEP odličnim metal grooveom ispunili Močvaru i inicirali publiku na zborno pjevanje. Taj trenutak je paralelno donosio odgovor na pitanje što je nedostajalo predgrupama koje su nastupile te večeri. I švedski Number 12 Looks Like You i God Mother iz New Jerseya u svom zvuku imaju apstrahirane brojne momente iz hardcorea i metala, ali im nedostaje konkretna pjesma u tim silnim aranžmanskim vratolomijama u kojima se eksperimentiranje čini kao disciplina za sebe, a ne nešto što je u funkciji pjesme.
S druge strane TDEP su u središnjem dijelu koncerta imali sasvim dovoljan brojeva koji su atmosferu vodili na njihov mlin kad je intenzitet početnog adrenalinskog udara i ‘pratećih’ stroboskopa popustio. Završnica je pripala pjesmama „Nothing To Forget“, „Good Neighbor“ i oproštajna „Farewell, Mona Lisa“, a posljednja salva na bisu uslijedila je s „Limerent Death“ i završila s „43% Burnt!“
Nakon ovako izvrsnog nastupa teško je lamentirati za kraj što bi bilo da je taj koncert isprva zakazan za 18. veljače u Tvornici, tada bio i održan da se nije dogodila prometna nesreća nekoliko dana ranije u kojoj su svi članovi benda srećom sačuvali žive glave, te morali odgoditi ostatak europske turneje. Tvornica se i prvi put 2013. pokazala kao produkcijski dostojno mjesto spektakla kakav Dillingeri znaju prirediti, no Močvara je sinoć imala onaj klupski štih. Bilo je to poput natiskanog i znojnog iskustva kakav su TDEP priređivali u godinama početaka.
Šteta što je to ujedno i posljednje od njih. No iskustvo nas uči da nikad ne treba vjerovati bendovima na oproštajnim turnejama. Previše reuniona smo doživjeli. Farewell Dillingeri… no nikad se ne zna.