The Dream Syndicate ‘The Universe Inside’ – kozmička američka glazba

Da se iza reuniona The Dream Syndicatea kriju ispravni motivi bilo je jasno već nakon prvih povratničkih koncerata 2012. godine. Potom su uslijedila i dva vrlo dobra albuma koji su svim ‘nevjernim Tomama’ pokazali i dokazali da legendarni americana odmetnik Steve Wynn još uvijek zna što radi, no ništa od toga nije nas moglo pripremiti za ‘The Universe Inside’, ploču kojom su, skoro četiri desetljeća poslije osnutka, otvorili sasvim novo glazbeno poglavlje, gotovo nespojivo s bilo čime što su radili u prošlosti.

The Dream Syndicate ‘The Universe Inside’

Steve Wynn i ekipa oduvijek su naginjali eksperimentiranju i improvizaciji, što i nije čudno za bend nazvan po avangardnoj njujorškoj skupini (poznatoj i kao Theatre of Eternal Music) prevođenoj violinistom Tonyjem Conradom i sastavljenoj od, između ostalih, budućih članova Velvet Undergrounda Johna Calea i Angusa MacLisea. Sklonost dugim, u more feedbacka uronjenim jamovima od samih početaka ih je držala na sigurnoj distanci od ostalih predstavnika neopsihodelične Paisley Underground scene iz Los Angelesa (The Rain Parade, The Bangles, Green On Red…), no čak i u najekstremnijim izdanjima, poput razarajućeg finala naslovne pjesme slavnog im prvijenca „The Days of Wine and Roses“ ili freakouta „John Coltrane Stereo Blues“ s narednog albuma „Medicine Show“, ostajali su vjerni tradicionalnim rock formatima i pravilima.

Sve to promijenio je „The Universe Inside“ koji se klasičnog rock ‘n’ rolla i americane odrekao gotovo u cijelosti, nadomjestivši ih sasvim slobodnim formama i utjecajima koji dotiču free jazz, ambijentalu, neopsihodeliju, filmsku pa čak i elektronsku glazbu. Da sve što smo znali o ‘sindikatu snova’ više ne vrijedi otkriva već startna „The Regulator“, dvadesetak minuta dugi tour de force nastao na onom čarobnom mjestu gdje se jazz spaja s psihodelijom, vođen funkoidnim basom Marka Waltona, ritam-mašinama i bubnjem originalnog člana Dennisa Ducka, sitarom starog im suborca Stephena McCarthyja iz Long Rydersa i snolikim saksofonom gostujućeg multiinstrumentalista Marcusa Tenneyja.

Gitare Wynna i dugogodišnjeg mu sidekicka Jasona Victora bliže su Mogwaiju ili Tortoiseu, a čitava stvar, velikim dijelom i zbog klavijatura Chrisa Cacavasa, asocira i na svemirske eskapade našeg Chuija, pokazujući ujedno i kako je trebao zvučati prog rock da ga nisu uništila pretenciozna preseravanja gnjavatora kao što su Keith Emerson ili Rick Wakeman. Najkraća skladba na albumu „The Longing“ po mnogočemu predstavlja ispunjenje starog sna nesretnog Grama Parsonsa o ‘cosmic american music’ pošto u svojih sedam i pol minuta trajanja tipičnu americana baladu obogaćuje najtripoidnijim dream popom i shoegazeom.

„Apropos of Nothing“ ulazi u kategoriju krautrocka, posebno u završnici u kojoj Cacavasove crno-bijele tipke na megdan pozivaju prljave riffove gitarističkog dvojca, pozicionirane negdje između Slinta i Sonic Youtha. Slijede opaka fuzija free jazza i funka „Dusting off the Rust“ te „The Slowest Rendition“, možda i vrhunac čitavog materijala. Ista kreće dezorijentiranim Wynnovim recitalom nalik nečemu iz starih film noira, praćenom Miles Davisovskom trubom, gitarističkim droneovima i programiranim beatom na tragu sjajne prošlogodišnje Iggyjeve ploče „Free“, prije nego se negdje oko polovice pretvori u izgubljenu pjesmu s „Blackstara“, mračnog epitafa velikog Davida Bowieja na kojeg je Steve ovom prilikom podsjetio i glasom. Sve to izvedeno je uz minimum vokala i stihova, u cijelosti posvećenih starenju i gledanju vlastitoga života u retrovizoru („To think I once would have welcomed/In delight, this chaos that flickers in the night“ ili „All that’s left from before is the final twitch and spasm“).

Stevea Wynna u Zagrebu smo imali prilike gledati nebrojeno puta, bilo samog s akustičnom ili električnom gitarom, u pratnji benda ili prijatelja poput Chrisa Eckmana i Chrisa Cacavasa. Usprkos tome, The Dream Syndicate još uvijek čekamo pa se stvarno nadam da će ih, kada se situacija normalizira, netko od naših promotora konačno dovesti u ove krajeve. Zahvaljujući „The Universe Inside“, sada je najbolji trenutak za to.

Ocjena: 10/10

(Anti-, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X