Pristupi su različiti, izvođači su šaroliki, melodije i riječi su dobro poznate, a nove generacije glazbenih umjetnika otkrile su da je Nick Drake unatoč svega šest godina aktivne diskografske karijere stvorio korpus koji će nadahnjivati još mnogo pokoljenja
Engleski folk kantautor Nick Drake osim po svoja tri savršena albuma objavljena za svog vrlo kratkog života ostao je upamćen kao jedna od najtragičnijih figura u svijetu glazbe 20. stoljeća. Ostao je čak i pred vratima kluba 27 napustivši ovaj svijet sa samo dvadeset i šest godina koje je proveo kao opskurni izvođač čije ploče su nisu postigle nikakav uspjeh po pitanju prodaje, što se može pripisati njegovoj izraženoj sramežljivosti, nesigurnosti i odbijanju intervjua ili bilo kakve promocije svojstvene radu u glazbenoj industriji, a zatim i depresiji koja ga je natjerala da u posljednje dvije godine prestane nastupati i snimati, da bi na koncu i umro od predoziranja antidepresivima.
Ipak, njegova glazba bila je toliko divna i veličanstvena da nije mogao zauvijk ostati na margini. Interes za njegove pjesme rastao je nakon njegove smrti pa je tako uslijedio cijeli niz izdanja, što kompilacija, što poluslužbenih kolekcija prethodno neobjavljenih demo snimika i pokoji tribute album poput upravo izdanog “The Endless Coloured Ways: The Songs of Nick Drake” na kojem na 27 pjesama podijeljenih na dva nosača zvuka uglavnom noviji izvođači iz načelno indie branše nekim novim generacijama predstavljaju Drakeov neiscrpni talent kroz njegove vječne pjesme u vlastitim, ponešto modernijim izvedbama.
“The Endless Coloured Ways”, kao i nedavno objavljena knjiga “Nick Drake: The Life” Richarda Mortona Jacka, stiže pred pedesetu obljetnicu Nickove smrti, ili točnije u točnom razdoblju kad obilježavamo ono što bi bio njegov 75. rođendan. Dobar je to povod, kao i svaki drugi, za ponovni susret s kantautorom koji nakon što je nadahnuo cijeli spektar velikana kao što su između ostalih Robert Smith, Kate Bush, Beck i Paul Weller, sada svoj utjecaj širi i na brojne zvijezde u uspono, kao i neka osvjedočena imena koja možemo pronaći na novoj kompilaciji.
Počnimo tamo gdje početi treba, a to je uvodna “‘Cello Song” kojoj je pripala čast da bude i prvim singlom izdanja, a izvode je miljenici publike Fointaines D.C. Već u uvodnim taktovima, ova inače nježna i jedna od najslavnijih Drakeovih pjesama dobiva dozu oštre žestine kakvu nismo mogli ni zamisliti u izvornoj verziji, a melodija koju violenčelo sjetno svira uz Nickov blagi vokal, u izvedbi irskih post-pankera zvuči poput signalizacije za uzbunjivanje, a bubanj praši moćno dok situaciju pod kontrolom drži samo vokal Griana Chattena koji donekle odražava senzibilitet originalnog pjevača.
Pjevačica Camille za zadatak je dobila obraditi “Hazey Jane II”, nastavak mnogo popularnije pjesmu koja nažalost nije uključena na “The Endless Coloured Ways”. Od razvikanijih imena s prvog diska moglo bi se primjerice izvdvojiti Bombay Bicycle Club koji su uz The Staves u svom stilu obradili “Road”, a tu su i nekad slavni David Grey s “Place To Be” i, u jednom od najboljih trenutaka cijele kompilacije John Parish kojem su ne elektronikom okupanoj “Three Hours” vokalni pridružuje i Aldous Harding. U još jednom kvalitetnom bloku čut ćemo i Bena Harpera koji nije mnogo odstupao od originala na “Time Has Told Me”, a zatim i “One of this Things First” s Drakeovog albuma “Bryter Lyter” ovdje obogaćenu moćni vokalom Emeli Sandé koju smo prošli tjedan mogli gledati na solističkom nastupu na zidinama Tvrđave sv. Mihovila u Šibeniku.
I drugi disk donosi i više nego dovoljno užitaka, pa kako nema previše smisla pisati baš od svakoj od tridesetak pjesama, zadovoljimo se spominjući pomalo eksperimentalnu “Harvest Breed” koju izvodi kantautorica Helen Ballentine koja nastupa pod nom de plume Skullcrusher, iako joj je stil mnogo blaži od onog što bi joj moniker dao naslutiti. Aurora izvodi naslovnu pjesmu Drakeovog posljednjeg studijskog albuma “Pink Moon”, a fantastični kantautor i producent Joe Henry udružio je snage s vrhunskom funk/soul/jazz basisticom Meshell Ndegeocello na “Time of No Reply”.
“River Man” je jedna od najdepresivnijih melodija koje je Dranke ikad napisao, a osim toga i jedna od njegovih najvoljenijih pjesama, pa valja priznati da slavna Feist i nepoznati sastav Famous Blue Cable (koji pak zvuči kao da je ime uzeo iz jedne od najdepresivnijih melodija Leonarda Cohena) nisu uspijeli prenijeti veličanstvenu patnju iz originala u svoju verziju. Bolji posao odradila je rokerica Liz Phair koja je u “Free Ride” unijela neočekivano dobru pop rock energiju. Treba spomenuti da se tu nalazi i Philip Selway koji je “Fly” pretvorio u nešto što bi se i moglo očekivati od njegovog matičnog benda Radiohead.
Pristupi su različiti, izvođači su šaroliki, melodije i riječi su dobro poznate, a nove generacije glazbenih umjetnika otkrile su da je Nick Drake unatoč svega šest godina aktivne diskografske karijere stvorio korpus koji će nadahnjivati još mnogo pokoljenja, kao figura beskrajno talentiranog patnika utopljenu u svjetsku bol dovoljno snažnu da sa sobom odnese mladog i krhkog anđela iz engleskog zaseoka Tanworth-in-Arden.
Ocjena: 8/10
(Chrysalis Records Limited, 2023)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
