The Get Up Kids u Močvari – emo priča s pokrićem

The Get Up Kids su pohodili Zagreb i treći puta, nastupivši u Močvari, kako bi promovirali ovogodišnji, peti album u karijeri – ‘There Are Rules’.

The Get Up Kids u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)
The Get Up Kids u Močvari (Foto: Tomislav Sporiš)

The Get Up Kids spadaju u skupinu bendova uz koje se veže oznaka emo, a taj je pridjev vrlo škakljiv i mogao bi lako navesti na pogrešan trag. Zato ne bi bilo naodmet spomenuti da za razliku od mnogih emo bendova koji su stekli veliku popularnost u zadnjih desetak godina, a koji često njeguju pretenciozan i prilično pozerski glazbeno-vizualni izričaj, bendovi s istim predznakom iz devedesetih u koje spadaju i The Get Up Kids, igraju više na kartu iskrenosti i jednostavnosti. S etiketom emo je slično kao i s ostalim novovjekim glazbenim pravcima – više zbunjuju nego što objašnjavaju i samo se djelomično odnose na glazbu, tako da se pod njihovim okriljem mogu skrivati različiti glazbeni stilovi. Ono što sviraju The Get Up Kids možda bi bilo najtočnije opisati pojmom pop-punk.

Koncert su započeli s energičnom i melodičnom „Holiday“, jednom od njihovih najpoznatijih pjesama, udarnim hitom, koju inače redovito sviraju na bisu, a nalazi se na hvaljenom i kultnom albumu „Something To Write Home About“ iz 1999. godine. Mislim da su odsvirali čak 7 od 12 stvari s tog albuma, pa su se tako tu našle: „I’m a Loner Dottie, a Rebel“, „Ten Minutes“, „Red Letter Day“, „Action & Action“, „I’ll Catch You“, dok je „Out of Reach“ izveo frontman Matt Pryor na bisu, sam s gitarom. Ostatak set liste je bio složen po principu, od svakog albuma ponešto, ali ipak s naglaskom na već spomenuti zadnji album.

Na bisu su, između ostalog, izveli dvije obrade i to „Beer For Breakfast” od The Replacements te  na samom kraju “Girls & Boys” od Blura.

Svirka je bila kvalitetna i uvježbana, a u dobro izbalansiranom bendu najviše me se dojmio bubnjar Ryan Pope, koji svira čvrsto, točno i s puno energije. Na bas gitari je njegov brat Rob Pope, koji je pretpostavljam radio točno ono što treba, jer u njegovom sviranju nisam zamijetio nikakve manjkavosti. Solo gitarist Jim Suptic je, štono bi se reklo, naše gore list. Zanimljivost je da mu je tijekom nastupa bio rođendan, što je obilježeno zbornim pjevanjem “Sretan rođendan ti…”, a koje je sa stagea poveo Luka iz Kinokluba. Jim i Matt inače fino surađuju na svojim gitarama, doprinoseći stvaranju toliko potrebne dinamičnosti. Peti član je James Deewes koji, uglavnom boraveći u pozadini, po potrebi popunjava zvučnu sliku klavijaturama.

Večer su otvorili Kinoklub izvodeći kompozicije s njihovog prvog albuma uz jednu ili dvije nove stvari. Najjača karika njihovog nastupa je bubnjar Dinko Sinovčić, dok gitarist Damjan Spajić i basist Tomislav Šušak vrlo solidno odrađuju posao. Frontman Luka Tomaš je, nažalost najslabiji dio benda. Otpjevati pjesme da bi barem malo nalikovale onima snimljenim u studiju, za njega je prilično veliki izazov. I još nešto, zaista je čudno gledati dečke na pragu tridesetih kako pjevaju tekstove koji su na razini zadaćnica iz nižih razreda osnovne škole. Moram priznati da su mi u vezi njihovog nastupa očekivanja bila prilično niska, ali je ukupno gledajući, doživljaj ipak bio nešto bolji.

Posjeta je, čini mi se, bila ispod očekivanja, maksimalno 150 ljudi, a osim sveprisutne i duboke ekonomske krize hrvatskog tipa, razloge tome bismo mogli potražiti i u velikom broju koncerata koji se održavaju svakodnevno na brojnim lokacijama, pa nešto očito mora ispaštati. Ipak, ovoga puta je kvaliteta odnijela prevagu – reakcija publike je bila ekstatična – skakalo se i pjevalo iz sveg glasa, a to je bitno, to je ono što se cijeni.

Kada se sve uzme u obzir, The Get Up Kids su bili vrlo raspoloženi i opušteni, pritom ostavljajući dojam da im sviranje još uvijek predstavlja veliki užitak, a taj su osjećaj uspješno prenijeli na sve prisutne.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh