Iako nisam gledao sve zagrebačke koncerte Petera Coynea i The Godfathersa, mislim da s priličnom sigurnošću mogu tvrditi kako je ovaj koji su u nedjelju održali u fino popunjenom Boogaloou bio jedan od najboljih, ako ne i najbolji.
Glavni razlog svakako je izvedba kompletnog “Birth, School, Work, Death” albuma koji predstavlja vrhunac njihove diskografije i koji ih je sada već davne 1988. nakratko učinio miljenicima MTV-ja i, barem u Britaniji, pravom rock senzacijom. Stvari su se u međuvremenu sasvim promijenile pa ‘kumovi’ danas nisu mnogo više od kultnog benda koji svira za svoju vjernu sljedbu bez da se pretjerano zamara tržišnom stranom priče. To, međutim, nikako ne znači da ih se smije i treba optužiti za životarenje na staroj slavi pošto im posljednja dva studijska izdanja spadaju među najbolje u karijeri.
Večer su otvorili TV Eye, sljedbenici evanđelja po Iggyju Popu i Wayneu Krameru predvođeni glumcem, redateljem i vrlo nabrijanim frontmenom Miranom Kurspahićem. On je neuništivog kuma punka prilično dobro i skinuo, posebno kada je tijekom obrade po kojoj su i nazvali bend skočio u publiku i krenuo tjerati okupljene da zajedno s njim otpjevaju refren. To me podsjetilo na primanje The Stoogesa u Rock’n’Roll Hall of Fame i scenu u kojoj je Iggy propisno prestravio okupljene bogataše i celebrityje unoseći im se u facu i urlajući ‘now I wanna be your dog’. TV Eye imaju nekoliko stvarno moćnih pjesama, prvenstveno “Kick it out” i “Don’t let it go”, a kupili su me i izvedbom “She Does It Right” Dr. Feelgooda. Čak i u slabijim stvarima zvučali su dovoljno korektno da me podsjete kako si već dugo nisam pustio “Fun House” ili “Kick Out the Jams”.
Trenutna postava The Godfathersa, koja je debitirala na još uvijek aktualnom “Alpha Beta Gamma Delta”, odmah je krenula punim gasom s “This Is War” i “She Gives Me Love”, skinutima s ploča “Unreal World”, odnosno “More Songs About Love & Hate”. Nova Coyneova ekipa, sastavljena od gitarističkog tandema Paul Humphreys-Richie Simpson, basista Jona Priestleyja te bubnjara Billyja Duncansona, svirački se može mjeriti čak i s onom izvornom iz osamdesetih, što je pokazala i u dijelu koncerta posvećenom klasiku “Birth, School, Work, Death”.
Nitko nije tako precizno i sažeto opisao život kao Coyne u naslovnoj pjesmi, nakon koje su, kao i na albumu, slijedile “If I Only Had Time” i “Tell Me Why”. Te skladbe, kao i primjerice “The Strangest Boy”, “Obsession” i “STB”, spoj su najslavijih faza engleskog rocka, žešćih izdanaka britanske invazije poput The Who i Kinksa s jedne te punkerske sirovosti i bijesa s druge strane.
“When Am I Coming Down” najjezovitija je pjesma o predoziranju nakon “Sister Morphine” Stonesa, a moram izdvojiti i power pop brojeve “Just Like You” i “Love Is Dead” koje dosad nisam imao prilike čuti uživo. Jedina zamjerka ide malo presporoj izvedbi “Cause I Said So” iako ni takva nije loša.
Po završetku tog, centralnog dijela koncerta nastavili su miješati staro i novo pa smo tako čuli “I Want Everything” s debija “Hit by Hit” i “I’m Not Your Slave” s “Alpha Beta Gamma Delta”. Na bisu se Coyne, koji i dalje ima trajno nadrkani izraz lica, prisjetio i The Ramonesa, dok su za oproštaj “Fight for Your Right” Beastie Boysa pretvorili u razoran komad garažnog rocka.
Za razliku od njihovih prošlih nastupa kojima sam prisustvovao, sinoćnji zaista nije imao praznog hoda već su set-listu bez iznimke sačinjavale skladbe iz gornjeg doma pjesmarice The Godfathersa. S obzirom da je riječ o bendu koji nas redovno posjećuje još od kraja osamdesetih te je, dapače, u Zagrebu svirao i usred ratne 1993., vjerujem da će uskoro imati priliku i nadmašiti ga.