Druga sezona iz serijala ‘The Haunting’ dosta je slabija od prve, ali to je nikako ne čini lošom.
Originalna Netflixova serija čiji je idejni začetnik Mike Flanagan u devet epizoda donosi zaokruženu priču o dvorcu Bly, koja ustvari nije o duhovima, nego o ljubavi ili, bolje rečeno, o ljubavima, koje se jedna od druge razlikuju onoliko koliko su različiti sami likovi, pa imamo prijateljsku ljubav, neostvarenu ljubav, tajnu ljubav, zabranjenu ljubav, majčinsku i očinsku ljubav, zaštitničku ljubav… I, dakako, duhove.
Kao što je prva priča The Haunting of Hill House bila dijelom utemeljena na romanima Shirley Jackson, tako i ova sezona zadržava narativnu strukturu prilagođene adaptacije, ali ovaj put su priče adaptirane vjernije književnim predlošcima, pa zato seriji nedostaje kohezija koja je postojala u prvoj sezoni, usredotočenoj na jednu obitelj i jednu centralnu tragediju. Odmah koristim priliku i da obrazložim donju ocjenu, koja će se možda učiniti previsokom, ali u mojoj knjizi je prva Flanaganova serija čista desetka, a 6. epizoda je remek-djelo, što sam i napisala u “crtici” na godišnjem natječaju Ruralne gorile 2018. U ovoj sezoni Flanagan je režirao samo prvu epizodu, a ostale su preuzeli manje poznati redatelji horora, što se čak i može primijetiti ako usporedimo epizode, ali tu su glumci odradili junački posao i ostali dosljedni svojim likovima. Osim toga, čitava priča je vizualno vjerna prvom Hauntingu, a ako vam se čini da je serija do 5. epizode nešto drugačija, to je zato što je do nje majstor fotografije Maxime Alexandre, a druge četiri imaju prepoznatljivi pečat Jamesa Kniesta, koji je s Flanaganom radio i na filmu Hush.
Druga sezona Hauntinga jest slabija, no i dalje je odlična zabava za ljubitelje horora, ali i nostalgičare za osamdesetima. Gotičke priče izmještene su s kraja 19. na kraj 20. stoljeća, što je izmjena koja se dobro poklopila, a ekipa zadužena za kostimografiju i šminku zaslužuje svaku pohvalu, jer je to, uz sitnije rekvizite, praktički jedini način kako se mogu predočiti osamdesete na lokaciji koja je dvorac i izgleda gotovo isto u 16. i 21. stoljeću.
Temeljna radnja preuzeta je iz poznatog i višestruko adaptiranog romana The Turn of the Screw (s izmijenjenim imenima i spolovima pojedinih likova): dadilja (au pair) Dani (Victoria Pedretti) dolazi u Bly Manor čuvati dvoje djece, Milesa (Benjamin Evan Ainsworth) i Floru (Amelie Bea Smith), kojima su roditelji poginuli. U kući su još i kućepaziteljica Mrs. Grose (T’Nia Miller), kuhar Owen (Rahul Kohli) i vrtlarica Jackie (Amelia Eve), a među glavnim likovima je i ujak Henry (Henry Thomas) koji unajmljuje Dani, ali je od same kuće distanciran. Osim romana, adaptirane su još priče The Jolly Corner (6. epizoda) i The Romance of Certain Old Clothes (8. epizoda, crno-bijela), a iskorišteni su i pojedini elementi iz priča Sir Edmund Orme i Owen Wingrave.
Vizualno, serija je besprijekorna, a specijalni efekti su vješto i u ovoj sezoni uključili duhove u pozadinske scene u kući (čak 82, spoileri na linku). Ponovno gledanje zaziva i veliki twist negdje na pola priče, pa se drugi put mogu primijetiti detalji koji nagovještavaju taj preokret u radnji, odnosno otkriće kojim nam izmaknu tepih pod nogama. Duhovi su u ovoj verziji dosta drugačiji nego u prvoj sezoni, npr. neki nemaju lica, ali je zadržana osnovna misao, koja je prevladavala i pričom o kući Hill, da je duh ustvari jedan aspekt psihe, paranormalna manifestacija nepremostive tuge ili traume. U crno-bijeloj epizodi detaljno se otkriva priča iza jednog od duhova, što je poprilična inovacija u odnosu na prvu sezonu, ali je jako dobro primljena i vjerujem da će biti iskorištena i u trećoj sezoni o ukletoj kući, ako se potvrdi njezino snimanje. Netflix još nije ništa službeno objavio, ali sudeći po Flanaganovim drugim angažmanima, koji uključuju dvije serije na istoj platformi (Midnight Mass i adaptaciju romana Christophera Pikea Midnight Class), treći Haunting realno ne možemo očekivati prije 2022. – a pandemija bi proces mogla još više usporiti.
Iako je scenarij ove serije na više mjesta zagušen monolozima i objašnjavanjem, a britanski naglasci američkih glumaca nisu kod svih u kastu jednako uvjerljivi, Haunting of Bly Manor pazeći na detalje iznosi priču o ljubavi, unutar koje je priča o ljubavi, a unutar te je priča o, pogađate, ljubavi, pa još jedna, pa još jedna, sve dok ne dođemo do centralne priče, toliko udaljene od početne radnje da je snimljena sasvim drugom tehnikom i potpuno je crno-bijela, a istovremeno je ugođaj isti i podsjeća nas da je i tema u srži ista. Za radnju samo ostaje da se razriješi i uokviri scenama koje se nastavljaju na početak prve epizode. Priča se razvija polako, ali zahvaljujući genijalnim glumcima (svih generacija!) vrijedi čekanja da se popnemo uz uzbrdicu rollercoastera prije nego nas strmoglavi u svijet duhova stravičnih ljubavi.
Ocjena: 8/10
(Netflix, 2020.)