Teško je ne komentirati situaciju u kojoj Mađarska pod Orbanom šalje snažne signale spremnosti da se poput konclogora ogradi žilet žicom i zidovima kako bi se potpuno obranila od nadolazećih sirijskih izbjeglica, a onda na stol potpisnika ovih redaka dođe album mađarskog benda koji se nazvao The Immigrants i isti taj album bude naslovljen ‘I Need Help’.
Pa sad jel’ to igra slučaja ili prava rokerska provokacija kreirana po svim pravilima takve igre kad underground establishmentu poput bumeranga vrati njegove šovinističke splačine ravno u lice? Da stvar bude još bolja The Immigrants su uistinu kvalitetan bend vrijedan slušateljske pažnje. Iz „I Need Help“ snažno izbija autorstvo i nije riječ o mađarskoj grupi zapeloj u nekom procjepu kašnjenja za svijetom, što je bio slučaj gotovo sa svakim bendom koji je sporadično u zadnjih nekoliko godina iz te zemlje dolazio u zagrebačke klubove i sarkastično posjetitelje evocirao na davno potrošene obrasce ponašanja i sviranja (iako, da se nadopunim, The Immigranst su nas proljetos posjetili kad su u Ksetu svirali zajedno s koprivničkim Letargom).
The Immigrants koji dolaze iz Pečuha za sebe kažu kako su bili inspirirani imenima kao što su Kings Of Leon, Radiohead i Foals, iako je poveznicu s prvospomenutima teško pronaći jer ovi Mađari nisu shvatili osnovni ključ po kojem KOL rade, a to je da više od 3-4 akorda u pjesmi ne smije biti, s Radioheadom je priča slična samo okrenuta dijametralno za 180 stupnjeva; nema te sveobuhvatne i koncizne destrukcije cjelokupne forme iz koje nastaje neka nova forma, ali Foalsa već ima u priči, pa čak i Jamiea T-ija u smislu neočekivanih aranžmanskih zaokreta koji su bili karakteristični za njegov prvijenac „Panic Attack“, što se iščitava već iz pjesme „Forever Young“ koja otvara album, i naravno osim imena nema ništa zajedničko s istoimenim pop klasikom Alphavillea.
Ista pjesma u sebi donosi i stih: „Teach your children to make a playground on the borders“, pa obzirom da su nam granice „ukrašene“ žicom i tu je jasno da ovi momci otvoreno pišaju po partiturama svog političkog establishmenta.
Narednima „Grapefruit“ i „Ducktape Manufacturer“ potvrđuju kako je „naše gore list“ pjevač i basist Adorio Badrić (ujedno i jedini ’emigrant’ u The Immigrants u kojem još sviraju gitarist Szabolcs Sapi i bubnjar Balazs Karolyfi) i više nego dovoljno upečatljiva kičma ovog benda, posebice vokalno; definitivno je svoj i originalan, a opet kao da je procesuirao stav jednog Briana Molka iz Placeba. Slikovit u stihovima i savršeno razumljivo rječit vokalno, Badrić odlično zatvara A stranu vinila, prvo s baladom „People Die Alone“, a potom s naslovnim prog rock komadom „I Need Help“ koji izvedbom odiše i pristojnom dozom plantovštine.
S otvaranjem B strane „Thrill Of The Hunt“ ta plantovština se pomiče na teren The Mars Volte, ali opet ne s naramkom pretencioznosti koja bi učas nepotrebno cijelu stvar odnijela na stanputicu. Dakako druga strana donosi još bolji materijal pun iznenađenja od kojih je „Wake Me Up At Midnight“ definitivno kruna kreacije (hvala Jefferson Airplane). A jedan od ljepših primjera hrabrosti jest kad nakon spomenute konceptualno razrađene i bogato detaljizirane „Wake Me Up At Midnight“ grupa u nastavku ponudi ogoljenu akustičnu ljubavnu baladu „Times We Had“ kao premosnicu do distopijske „Kings And Queens“ koja zatvara ovaj album.
Sasvim dovoljno da zažalim što tog 30. ožujka nisam otišao na njihov koncert u Kset.
Ocjena: 9/10
(Ammonite Records / PDV Records, 2016.)