Švedska petorka čitavu je svoju (anti)karijeru pokušavala, kako je to precizno opisao frontmen benda Dennis Lyxzen, spojiti Elvisa i Chea Guevaru, koristeći punk i garažni rock kao megafon kroz koji će urlati protiv kapitalizma, izrabljivanja i fašizma.
Na ideju da pišem osvrt na “Survival Sickness” the (International) Noise Conspiracyja došao sam recenzirajući novi album nekadašnjih im suboraca iz Hellacoptersa. Prije svega, sjetio sam se dana kada sam ga neumorno preslušavao na u to vrijeme revolucionarnom izumu zvanom sprženi CD, no možda i važniji razlog je što njegove poruke danas, punih 25 godina kasnije, zvuče poput upozorenja koje nažalost nismo poslušali.
Švedska petorka, naime, čitavu je svoju (anti)karijeru pokušavala, kako je to precizno opisao frontmen benda Dennis Lyxzen, spojiti Elvisa i Chea Guevaru, koristeći punk i garažni rock kao megafon kroz koji će urlati protiv kapitalizma, izrabljivanja i fašizma. Stihovi su zvučali poput ljevičarskih proglasa, direktni i neuljepšani pa su, primjerice, upozoravali da u kapitalizmu nema nedužnih (“Capitalism Stole My Virginity”) i da uspjeh nije moguć bez gaženja barem jednog do dva leša, što je i logično jer smo ionako svi “robovi papirnatog boga”.
Te 2000. Lyxzenovi tekstovi mnogima su djelovali kao pretenciozno popovanje (u pljuvanju su prednjačili novinari Pitchforka), ali stvarno je teško ne doživjeti “Enslavement Blues” kao soundtrack vremena u kojem su, prema istraživanju Međunarodne organizacije rada i zaklade “Walk Free”, deseci milijuna ljudi u svijetu prinuđeni na neki oblik modernog ropstva, odnosno prisilnog rada.
U “Will It Ever Be Quiet?” progovarali su o uništenju prirode od industrije, istom onom koje se sada na sve načine pokušava staviti pod kontrolu, a čak ni the (International) Noise Conspiracy nisu mogli zamisliti da će se na predsjedničkoj inauguraciji u SAD-u “mjeriti kukuruz” ili da će čitav svijet strahovati hoće li i u kojoj mjeri na njih i njihove živote utjecati sljedeći potezi Donalda Trumpa.
Ništa bolje nije ni u Europi, gdje svako malo čitamo o prijetnji neke ultradesne stranke u kojoj sve više stanovnika, kao da smo opet u tridesetim godinama prošlog stoljeća, vidi rješenje za probleme u rasponu od inflacije do migranata. Teško su, također, mogli pretpostaviti da će negdje na istoku Starog kontinenta postojati država u kojoj će po svemu sudeći najposjećeniji koncert godine biti onaj pjevača kojem je niz europskih zemalja zabranio nastupe zbog ekstremizma.
Baš poput drugih slavnih rock ljevičara Gang of Four ili Billyja Bragga, muzički su bili dovoljno kvalitetni da budu interesantni čak i onima koje politika i ideologije nimalo ne diraju. Glavni sastojak bilo je nasljeđe Stoogesa, australskih Radio Birdman i sastava s legendarne kompilacije “Nuggets”; pri čemu se itekako mogao čuti utjecaj mod revivala, posebno Prisonersa i ostalih bendova Medway scene. Važnu ulogu imale su i Farfisa orgulje Sare Almgren, pogotovo u ubojitom singlu “Smash It Up”, uglazbljenom pozivu na revoluciju i, uz baladu “Will It Ever Be Quiet?”, vrhuncu “Survival Sicknessa”.
Drugi studijski album nije imao slabog trenutka, počevši od midtempa naslovne pjesme koja govori o osjećaju mučnine i grižnje savjesti, neizbježnoj posljedici okretanja glave jer se nepravde događaju nekom drugom, preko brutalnih riffova “Enslavement Bluesa” i “I Wanna Know About U” do bas dionice “Ready Steady Go” koja kao da slušatelju pokušava protresti čitavo tijelo.
the (International) Noise Conspiracy više nikad nisu snimili nešto ni približno tako dobro – glazbeno ni u startu nisu bili pretjerano originalni pa su ubrzo postali samo jedan od bezbroj garažnih bendova premda su uživo i dalje bili fenomenalni, inzistirajući pritom na sviranju u što manjim i razvaljenijim prostorima, ostajući vjerni ideji da rock’n’roll ne smije biti spektakl.
I Dennis Lyxzen je imao fazu u kojoj se počeo doživljavati previše ozbiljno, posebno kada je na internetu krenuo savjetovati svoje obožavatelje odgovarajući na njihova pitanja o socijalizmu i kapitalizmu, ali i o provodima, izlascima, glazbi i drugim laganijim temama, zbog čega je ta Q&A sekcija u rekordnom roku izgledala kao da Karl Marx piše za Teen ili OK.
Čak su i u stihovima neprestano ponavljali jedno te isto, uz sve manje onih koji su tjerali na razmišljanje. Zato me vijest o raspadu Conspiracyja 2009. godine nije pretjerano pogodila, a prilično me zaobišao i reunion Lyxzenovog hardcore punk benda Refused s kojim svira i danas, odnosno svirat će kada se do kraja oporavi od srčanog udara koji je doživio prošlog ljeta. A “Survival Sickness”? Njega i dalje proživljavamo svaki dan.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
