Sinoć je zagrebački sastav (The) Lesser Men u Tvornici kulture predstavio uživo svoj posljednji, treći po redu, studijski album ‘References, Reflections: Revelations’.
Po mom osobnom mišljenju, jedan od najboljih prošlogodišnjih domaćih indie rock albuma ‘vrtio’ se u četvrtak u Malom pogonu kulture, ali u živoj izvedbi. „References, Reflections: Revelations“ su (The) Lesser Men sigurno odomtavali od uvodnih „Lottery Score pt.1“ i „Babies Are Born“, lepezasto širili sliku utjecaja preko „Comedians“, „Ghostwriter“ i dakako „Trilogy“ tijekom koje se na pozornicu popela Irena Žilić, i u konačnici zakucali završnicu s „The Shunt“, „California Dreaming Revisited“ i „Endless“. Dakako, tu ni bio kraj.
Baso, Neven, Branko i Naranča su potom usmjerili glazbeni vremenski stroj unatrag i krenuli prvo na pjesme prethodnog albuma „Bedrooms“ tj. „Useless Men Think-Tank“ i „(Take Me To) Damask“ i onda na one s prvijenca „Vacation Freeze“ i vrijeme kad je Baso, danas glavni vokal i klavijaturist, svirao električnu gitaru u tadašnjem triju. Irena Žilić je i tada, ovog puta neočekivano, gostovala i savršeno se uklopila u power pop ozračje pjesama „Friendly Fires“ i „Mamamamamama“. No ni to nije bio kraj jer je na red došla „The Cycle“ s albuma „Bedrooms“ s kojom je koncert ujedno i okončan.
„Nećemo vam izaći na bis“, rekao je po završetku gitarist Neven, što je nakon dvosatne svirke bilo i više nego razumljivo i opravdano. Sinoć smo bez imalo pretjerivanja svjedočili duploj koncertnoj dozi (The) Lesser Mena. Jedan od onih momenata kad se cijeli bend aposlutno daje i svira sve, jer u ovom slučaju je spomenuta postava svirala svoje zadnje. Naime, vijest o tome da grupa nakon ovog promotivnog koncerta odlazi u hiatus zbog personalnih promjena došla je nekako pred sam nastup. Iskreno mrzim takve istovremene rasplete i zaplete kod kvalitetnih bendova, no nisu mi nepoznate takve situacije, mogu reći da sam previše dobrih ispratio u trenutku kad se činilo da su uhvatili ‘zlatnu nit’ inspiracije. Često to ne ovisi ni o uspjehu ni neuspjehu, već o hrpi drugih stvari jer su ljudski odnosi komplicirani, a u bendovima pogotovo, jer se traži prisutnost rada, te kreativne i emotivne komponente.
Osjetilo se i u nastupu da je to bio oproštajni koncert jer su svi članovi tog kvarteta uložili energiju u onu ‘ekstra milju’. Htjeli su da i njima taj koncert ostavi posebno značenje. Perfektnost izvedbe, posebno albuma „References, Reflections: Revelations“ bila je neupitna kao i u snazi emocija koje su izlazile iz pjesama, onaj trenutak kad čujete koliko je bend živio s tim materijalom čije i najzačkoljastije dionice izvodi s lakoćom i žarom. S druge strane Lessermeni kao da su osjećali da i publici duguju takav koncert posebice iz razloga jer je pažljivo birana predgrupa Sleepyheads morala otkazati nastup zbog bolesti nekih članova.
Nikako se ne može izbjeći i sudbinski naslov posljednjeg albuma, jer bi ozračje cijelog koncerta moglo u njega stati; reference i refleksije stvarale su otkrovenje – teški i glasni zvučni premazi u kojima kao da su se gitara i klavijature borile koja će donijeti olovniju atmosferu, Basin ‘glas od milijun dolara’ i lirika savršeno su propuštla svjetlo u to zvučno pulsirajuće tkivo. Ali nažalost, neko je to odavno dobro sažeo; čini se da je bilo predobro da bi potrajalo. Nova inkarnacija Lessermena, ako do nje dođe, zasigurno će biti nešto sasvim drugačije.