Alfa i omega benda The Mars Volta su ispisali svoje posljednje zajedničko poglavlje. Sasvim je sigurno da bez Cedrica Bixlera i Omara Rodriguez-Lopeza na istoj pozornici nema više ni tog pregresivnog benda koji se u svoje neobično osvajanje svijeta zaputio iz teksaškog El Pasa.
„De-Loused In The Comatorium“ bio je svojevrsni portal – prolazak kroz ogledalo koje otvara jedne posve nove vidike čemu sve rock može poslužiti i da ograničenja jedino leže u ograničenjima same mašte. Prog etiketa je tu također bila neko dogovorno šire-pojmovno rješenje, iako je s vremenom postalo jasno da The Mars Volta nije pokrenuo nikakav novi val bendova koji su razmišljali (i svirali) na sličan način, već su ostali unikatna iznimka na sceni. Ne tvrdi se ovdje da nije bilo onih koji nisu krenuli za njima, ali nitko to nije mogao dosegnuti i oblikovati na taj način razbijanja svih formi i sklapanja novih kako su to radili Omar Rodriguez-Lopez, Cedric Bixler i društvo oko njih u tom trenutku. Jer bio je to prije svega intelektualni, a potom i svirački zahtjevan zadatak. Naravno da solidan broj stilova može trpjeti penetraciju određenog broja tupastih glazbenika, ali ono čime se bavio The Mars Volta bila je jasna i glasna übermensch filozofija koju izvode jednako takvi übermensch likovi. Istovremena potpuna otvorenost improvizaciji i manijakalna preciznost. Tornado koji lomi sva pera. „De-Loused In The Comatorium“ je imao onu karakteristiku velikih i povijesnih albuma koji stalno pozivaju na istraživanje, preslušavanje, primjećivanje detalja i ponovno sklapanje cijele glazbene slike. Jedan od onih koji vas kao slušatelja zarobe na pola godine, nakon čega vam je jasno da svako ‘stručno pero’ koje se uhvatilo recenziranja istog nakon dva preslušavanja je ili blefer ili dobrovoljac-samoubojica koji juriša na dobro utvrđeno mitraljesko gnijezdo. Jer jednostavno treba vremena za provariti takav nasrtaj na čula, koji ujedno na neki mazohistički način godi duši.
Naredni „Frances The Mute“ iz 2005. bio je još brutalniji nasrtaj na čula. Još jedna konceptualna priča smještena u novu tragičnu psihu. Album je to koji je iznjedrio najljepšu baladu grupe „The Widow“, ali do korijena uskovitlao sve oko njega proširivši okvire glazbenog djelovanja i na područje latino glazbe. Teško provarljivi komad, možda i jedan od najzahtjevnijih u cijeloj modernoj glazbenoj povijesti, možda i namjerno kreiran na način beskonačne petlje koja ne dozvoljava slušateljskom mozgu da ga pojmi kao cjelinu. Gordijski čvor glazbe, nešto pred čime možete zamišljeno stajati cijeli život ili ga lateralnim mišljenjem, kakvo je imao Aleksandar Veliki stoljećima prije mnogih vladara, možete presjeći i krenuti dalje. Stvar odluke, zar ne?
Koncertno iskustvo grupe je pak bila opet sasvim drugačija priča i teško je pomisliti nakon tog doživljaja da je možda ikad i održana dva identična. Koncertni album „Scabadates“ iz iste godine to je također plastično dokazao – sve bitno je bilo na njemu, a opet tako drugačije i improvizacijama prokrvljeno kako da je u pitanju „The Song Remains The Same“ za nove generacije. Naravno ne toliko po snazi popularnosti, koliko kao odvažni korak naprijed.
Uvjetno kazano; kontemplativni „Amputechture“ je naredne godine bio popuštanje stiska adrenalinske papučice gasa, pa je vjerojatno zbog toga okarakteriziran kad svojevrsni zamor materijala, što je grupa 2008. demantirala s „The Bedlam In Goliath“ kojeg autor ovog teksta drži jednako uzbudljivim kao što je to bio „De-Loused In The Comatorium“. Prije bi se kao zamor mogao okarakterizirati predzadnji „Octahedron“ nakon kojeg je uslijedila trogodišnja diskografska pauza da bi se grupa prošle godine vratila s više nego solidnim albumom „Noctourniquet“, kojem nažalost nije bilo suđeno da ga grupa dolično koncertno predstavi pred većim auditorijem.
No kad se stvari sada sagledaju, nešto u zvuku i pristupu „Noctourniqueta“ kao da govori da je i bio kreiran kao zadnje poglavlje grupe, bar od strane Omar Rodriguez-Lopeza, iako već možda i sam naslov na to dovoljno ukazuje.
Nedostajat će bend takvog formata na sceni, to svakako. Ali već se toliko puta do sad pokazalo da kad se potroši kemija nestane i magija. The Mars Volta bez kemije jednostavno ne mogu funkcionirati, to je upisano u temelje te grupe onog trenutka kad je „De-Loused In The Comatorium“ ugledao svjetlo dana.
Kako god bilo Omar Rodriguez-Lopez je ipak u pravu. Bolje vjera u novi početak nego mamuzanje mrtvog konja.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
