Dok iz mog starog Philipsovog zvučnika dopire neki čudni retrofuturistički zvuk ja se pitam…
Dok moje uho razabire odličnost ritam sekcije, melodični falseto koji se gubi u dugim rezonancama vokodera, a mozak se pita što se to upravo objavilo preko zvučnika? Da li se to bend upravo posvađao na snimanju albuma ? Dal’ je netko nekome spomenuo majku jer zvuk je upravo takav – intenzivan i konfuzan? A što sam ja to upravo čula? Što mi se obratilo? Obratilo mi se šest nekih čudnih likova koji su odrasli na dobrim stvarima, koji su slušali dobru muziku, čitali dobre knjige i stripove, gledali dobre filmove, vjerovali u dobre stvari. Šest čudaka koji su se u svojoj zadnjoj postaji stvaranja oduševili krautrockom i stvorili mali kozmički bljesak u obliku nocturnog albuma.
„Nocturniquet“ je čak i za čudnovati opus The Mars Volte jedan neobičan i kompliciran album. Na njemu ima svega, puno nabacanih slika, puno referenci koje sugeriraju da ovdje nije riječ o nekim bezveznjacima. Pretencioznost je vidljiva, nije skrivana i zato je šarmantna. Slušajući ovaj album imam osjećaj kao da sam protagonist nekog bizarnog SF–a, da skupa sa Tom Cruiseom sjedim na scientološkoj misi, kao da sam u raketi, na zvijezdi ili neutronu…
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Yh0stkLanx4[/youtube]
Dok album još uvijek lagano curi iz mog zvučnika, svaki put nešto drugo čujem i moram priznati da su se dobro potrudili izmanipulirati zvuk. Osjećam se kao da mi se upravo iz Sputnika obraćaju prije no što zauvijek nestanu u nekom svemiru gdje će na kraju albuma, uz mali bljesak u galaksiji, pisati samo „The End“.
Stalni problem sa ovim bendom, čak i meni, velikom fanu, je činjenica da teško „sjedaju“ na prvo slušanje, no nekako intuitivno osjećam da je ovo zaista dobar album premda je vidljivo slabije zaokružen od remek djela zvanog „Bedalm in Goliath“. Očito im je dosadilo razmišljati konceptualno pa su malo srezali dojmove i pretočili svoje vizije u konkretne pjesme.
Kako je „Bedlam in Goliath“ dugo bio oltar svih mojih progressive rock oltara očekivanja prema ovom albumu su bila velika pogotovo nakon „Octahedrona“ o kojem neću reći ama baš ništa. I bolje.
Ovaj album ima svoju vrijednost iako je malo po meni ostao nedorečen. Ideje su zanimljive, pjesme su zaista dobre, ali ne mogu se oteti dojmu da fali ta neka klica iz koje bi naraslo drvo super dojmova.
U trenucima kad vrtim „Noctourniquet“ osjećam i čujem Neu! Tangerine Dream, The Godfathers, Klausa Schulzea, Kraftwerk, pa čak i At The Drive In. U nekom zajedničkom kompotu. Samo ne znam zašto. Ili zapravo znam. Ili…ma, zapravo, sasvim je nebitno.
Budući da ih volim i fanatično pratim, znam otprilike pod utjecajem čega su stvarali i itekako dobro znam da se lako izgubiti u njihovom svijetu koji je simbioza svega i svačega. Nikako da jedno prevagne, a to je ta neka „progresija“ u progressive rocku. Bilo bi inače teško pomiriti Asimova, krautrock, klasičan i neklasičan SF, Solomona Gudryja, mit o Hijacintu, Jona Maxwella, Rona Hubbarda sa melodičnim falsetom, svježim rifom i cijelim space shuttleom od syntha , a da to ne zvuči kao obično preseravanje nadobudnih progrockera koji samo nabacuju reference da bi zvučali što mističnije i pomaknutije. The Mars Volta ovim albumom to itekako dobro rade. U njihovoj kuhinji i neprirodne stvari postaju prirodne. I sjajne. Ovim albumom više nego ikad imam osjećaj kao da se bendu dogodila implozija i usisala ih u jezgru od 65 minuta tako da je sav album nekako gust. Gust u muzičkom smislu te ne mogu procijeniti što je bitno, a što nije. Sve zvuči nekako podjednako intenzivno. Melodičnost zvuči isto kao i kontrolirana glasovna ludila u refrenu, Deantoni Parks sa moćnim bljeskovima bubnja i preelektrizirani rifovi, puno manipulacije sa zvukom… Sve je nekako eklektično i električno u isto vrijeme.
Mene su nekako najviše u ovom albumu dotakli svojim kratkim izletima u krautrock i tu su otišli u neke druge kozmičke sfere svoga zvuka, dobivši jedan sasvim novi, retrofuturistični zvuk, toliko sličan, a opet toliko različit od onog na svim prethodnim albumima.
U svakom slučaju, koliko god bili teški za slušati na prvu, mora im se priznati da su u kreativnom smislu nedodirljivi i trenutno nitko ne zvuči ni približno slično.
Ocjena: 8/10
(Warner Bros, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
