The Miceks ‘Ljubav, voda i sloboda’ – Novozagrebačko stanje uma

Od svih gitarskih heroja domaće rock scene iz devedesetih, koji su dakako i dalje aktivni, Alen Kraljić Kralja nekako je najzapostavljeniji. Što je svakako nepravedno, ne iz razloga što je svakom bendu u kojem je do sada svirao definitivno pridonosio i stilski, sa zanatske strane i sa strane bogate gitarske punoće zvuka, već upravo zbog recentnog rada, tj. debitantskog albuma grupe The Miceks.

  • 37
    Shares
The Miceks ‘Ljubav, voda i sloboda’

Samo ime benda The Miceks ne zvuči moćno i stameno, već više kao interna zafrkancija, kao što i naziv ‘micek’ u zagrebačkom slengu kroz desetljeća mijenja svoje značenje. Zadnje koje sam ja ‘ubrao’ bi otprilike značilo nešto kao posprdno tepanje naivcu u svakodnevnom žargonu. Za bake i djedove, ‘micek’ je najčešće naziv za simpatičnu, vedru, uglavnom mladu, osobu. I naravno, muškom rodu je namijenjen ‘micek’, a ženskom ‘micica’ ili ‘micekica’.

U kontekstu rock and rolla, ovdje i sada, tu ćete općenito lako zateći hrpu naivaca, stoga ime The Miceks nije nimalo loš izbor na drugu loptu. Uostalom i sam Kralja je takav; ako je ikada u išta djetinje vjerovao, to je bio rock and roll. Poput nekog hrama za bijeg od sivila i monotonije svakodnevice. Mjesto boje, slobode, hedonizma i traženja sebe. Priča o Miceksima bi možda mogla ići u smjeru da je iskusni mačak okupio oko sebe mlade buntovne duše pune adrenalina, a opet možda su buntovne mlade duše pune adrenalina tražile nekog iskusnog mačka kojem još nije izblijedila mladenačka vjera u rock i u bend kao bend.

Što god od toga bila istina, zasigurno je činjenica da su se našli i srasli u jedno. Oni nisu Kralja & The Miceks, oni su jedno i nedjeljivo – The Miceks. Stoga je red nabrojati ih sve; pjevač je Bruno Javor, Bruno Žabek drugi gitarist, Benjamin Mjeržva Ze bubnjar i Mirko Tabak basist i klavijaturist. Što se tiče debitantskog albuma „Ljubav, voda i sloboda, takvi rock albumi više se ne snimaju, jer, netko bi rekao. da je ta forma upper body rocka koji ne želi biti podžanrovski određen ali voli ubirati podžanrove na svakom koraku, stvar prošlosti, kao i želja da rock (opet) može biti nešto što gura neku vrstu optimizma za ‘naivce’. No, ako se samo malo iskoči iz te trendovske matrice koju je oblikovalo desetljeće ‘indie stanja uma’, onda se ne može pobjeći od činjenice da The Miceks imaju jako dobar nastupni album.

Trinaest ponuđenih pjesama izvedenih i snimljenih uživo ‘na nož’ s minimalnim dosnimavanjima jasno ukazuju na to da je riječ o ozbiljnom bendu. Jest da mi se nisu svidjeli na prošlom izdanju festivala Brijačnica u Boćarskom domu, no možda je velika pozornica Miceksima došla prebrzo u razvoju, bez dovoljno zajedničkog klupskog iskustva. Jednostavno je tako. U rocku nema preskakanja stepenica. Ništa bez ‘kaljenja’.

„Ljubav, voda i sloboda“ koncepcijski ne pati od ‘ugnjetavanja’ surovom realnošću koliko optira kao rješenje za ekspresni izlazak iz nje. Dakako, dotiče je se u nekim pjesmama, ali nudi i kontra stav kao lijek i tu je definitivno najjača koncepcijski i aranžmanski sedmominutna „Novi Mohikanac“ koja ‘prepolovljuje album’ i može se uzeti i za glavni egido benda. To podebljavaju i posljednje dvije pjesme „Netko krade sunce“ i „Paranoja“.

Možda najproblematičniju poziciju na albumu ima pjesma „Ljubav“ koja ga ujedno i otvara. Kako statement dolazi odmah i ‘u glavu’. Jest da ‘mladi lavovi’ tako vole, ali za prvo predstavljanje u ovom vremenu i obzirom na brojna iskustva mnogih, trebalo se više taktizirati s otvaranjem, posebice jer ‘partibrejkerska’ „’Ko si sada ti (Micekica)“, na koju je naslonjena pankerska „Jesus, Stonesi i Ramonesi“, daleko jače ‘odvaljuju’ u nastavku. Možda bi primjerenija bila „Meksiko“ koja definitivno ima najbolje otvaranje u kombinaciji s odličnim bouncig gitarskim riffom.

Također The Miceks ne bježe od balada, dapače one čine ‘drugi kordon njihove navale’, a najbolja među njima je „Volim kad si tu“ obojana debelim premazima southern rock utjecaja. U tom rakursu gledano Bruno Javor je definitivno pjevač čije vrijeme tek dolazi. Ima gnjev, ali i lirsku rafiniranost kojom je plastično oživio Kraljine duhovno-globetroterske stihove, kao da su se nekakvi mikrosvjetovi primjerice Indije i Meksika smjestili između novozagrebačkih kvartova Utrina i Zapruđa, a ne jedna avenija koja ih dijeli.

No opet nije to ništa čudno, The Miceks je bend nastao na zasadama plemenitih težnji kad je hrvatski rock u devedesetima kretao doslovce od nule i kad, ako se Utrinama i Zapruđa pridoda i susjedni kvart Sopot gdje je Denis Mujadžić Denyken od svog stančića u prizemlju napravio studio kroz koji su prošli gotovo svi akteri scene od Pipsa do Hali Gali Halida, onda se govori o samom nukleusu odakle je sve krenulo.

The Miceks se tu čine kao ‘posljednje naivčine’ koje crpe energiju iz tog ‘novozagrebačkog trokuta’. I nekako na tragu toga, imaju sve predispozicije da ih se zavoli ili zamrzi, ali to što rade, rade ipak dobro, uz to i s dušom i srcem.

Ocjena: 8/10

(Dancing Bear, 2018.)

  • 37
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh