O gothic rocku nikad nisam imao baš visoko mišljenje iako ne mogu osporiti da je iza izvorne generacije darkerskih bendova osamdesetih ostao nezanemariv broj dobrih pjesama. Za nemali dio njih zaslužna je britanska četvorka The Mission koja se u utorak poslije 15 godina vratila na ‘mjesto zločina’, točnije u zagrebački Boogaloo.
Od ovog sam koncerta grupe The Mission, u usporedbi s onim iz 2008., puno više očekivao, ponajprije zato što su sinoć nastupali u skoro pa originalnoj postavi s iznimkom bubnjara Micka Browna kojeg je dostojno zamijenio Alex Baum. Wayne Hussey, Craig Adams i Simon Hinkler potpisnici su gotovo svih najvažnijih i najboljih pjesama grupe od kojih smo većinu imali prilike čuti i u Boogaloou, mora se priznati i kako se, uzmemo li u obzir da se približavaju penzionerskoj dobi, prilično dobro drže, no u konačnici se radilo o jedva osrednjem nastupu, jednom od onih koje ću brzo zaboraviti.
The Mission sam uvijek doživljavao mnogo bližima gitarističkim sastavima osamdesetih poput The Psychedelic Furs, Modern English ili The Church nego, primjerice, Alien Sex Fiendu i Sisters Of Mercy nekadašnjeg im suborca Andrewa Eldritcha, zbog čega su mi “Wasteland”, “Butterfly on the Wheel” ili “Into the Blue” neusporedivo bolje ostarjele od onih njihovih suvremenika.
To objašnjavam činjenicom da su u svoj zvuk ugrađivali puno više različitih utjecaja (psihodelija, proto-punk, čak i klasični britanski rock šezdesetih) te Wayneovim vokalom koji spada među one koje ćete bez imalo sumnje prepoznati već poslije prvog otpjevanog stiha. Glas ga i dalje služi, set-lista je sadržavala skoro sva ključna mjesta pjesmarice benda pa se opravdano možete zapitati što je točno pošlo po zlu.
Prvi problem bio je zvuk koji je uz pozornicu gdje sam stajao bio neusklađen do te mjere da su neki instrumenti u određenim stvarima bili preglasni, a drugi jedva čujni. Također, čitav se koncert nisam mogao othrvati dojmu kako gledam grupu čiji su dani ponosa i slave daleko, daleko iza njih i, što je još važnije, grupu koja čitavu priču odrađuje bez nekog emotivnog angažmana ili prevelikog guštanja.
Pošto su se The Mission vratili na dva bisa, lako je moguće da su se stare darkerice i darkeri (uz ponekog mlađeg) zabavili bitno bolje od vašeg izvjestitelja kojem su kako treba sjele tek „Beyond The Pale“ i „Serpent’s Kiss“ odsvirane na početku, „Severina“ i završnica regularnog dijela s „Butterfly on the Wheel“, „Wasteland“ i „Deliverance“. Nije se radilo o bogzna kakvim izvedbama, ali smatram kako su u pitanju pjesme koje je skoro pa nemoguće pokvariti, barem glazbenicima s toliko ‘utakmica u nogama’.
Nekoliko redaka posvetit ću i predgrupi – prije Missiona publiku je zagrijala Phantasmagoria, što se, dakako, moglo i očekivati ne samo zbog toga što je koncert organizirao Tomi, već i zato što je riječ o grupi čije ime na našoj sceni predstavlja sinonim za goth rock. Pitanje je, međutim, jesu li do tog statusa stigli dugovječnošću ili kvalitetom, pri čemu bi moj glas ipak išao ovom prvom.
Da se razumijemo, sinoć su zvučali čvrsto i moćno, nedvojbeno i zaslugom gostujućeg bubnjara Siniše Banovića, nekoć poznatog kao člana Leta 3, Grada i Fita, a danas angažiranog u novovalnim veteranima Fischer-Z. Svirkom su me podsjećali na Killing Joke ili Fields of the Nephilim, ali u autorskom im smislu i poslije svih tih godina nedostaje osobnosti, u smislu da se previše oslanjaju na nasljeđe svojih uzora. „Poziv u raj“ je stvarno OK pjesma, nije loša ni „Better World“ koju je Tomi najavio kao nekadašnji broj 1 na Hit Depou, mada je neusporedivo jači utisak od njihovih kompozicija ostavila obrada Mizarove „Devojke od bronza“. Mislim da to puno govori.