‘You never know what you’re gonna get.’
Australski avant-jazz improvizatorski trio The Necks u Zagrebu su kroz suradnju s Matom Škugorom i njegovim NO Jazz Festivalom pustili duboke korijene, pa su tako od početka novog tisućljeća do sinoć u našem gradu odsvirali čak devet koncerata, s šesnaestogodišnjom sušom nastupa koja je trajala do 2023. i njihovog sjajnog povratka u Vintage Industrial Baru. Od tada nam se vraćaju svake godine, pa su jesenas nastupili na ponovno oživljenom NO Jazzu, a sinoć su se po prvi put uspeli i na pozornicu Močvare.
Dobro, nije im svima bio prvi put u Močvari, njihov sjajni bubnjar Tony Buck također je 2023. nastupio na nasipu u kobinaciji s talijanskim saksofonistom Giannijem Gebbijom, ali ipak u kombinaciji s pijanistom Chrisom Abrahamsom i kontrabasistom Lloydom Swantonom s kojima čini The Necks začudo još nikad nije nastupao u onom zagrebačkom klubu koji se nekako čini najprirodnijim staništem za njihovu glazbu.
Ne čudi tako da je u tako prirodnom okruženju njihovo prvo gostovanje priviklo toliko publike u Močvaru. Naime, klub je bio dupkom pun, kao i Vintage prije godinu i pol dana. Isto tako, domaćini su povukli pametan potez zatvorivši šank za vrijeme trajanja koncerta kako žamor koji obično prati naručivanje pića ne bi ometao zvuk benda koji iziskuje tišinu i koncentraciju kako bi se u njemu uživalo.
Kao i uvijek, trio je nastupio s koncertom od dvije stavke, od kojih svaka traje do pedesetak minuta, rađa se na licu mjesta u trenutku izvođenja i nikad se više u budućnosti ne ponovi. I njihovi albumi također su takve prirode, ali kad ih gledate uživo, gotovo da točno možete uhvatiti taj trenutak u kojemu “iz jednog pogleda” nastaje jedinstvena i jednokratna kompozicija.
Prvi set sinoć započeo je iz potpune tišine i gradio se vrlo polako, s vrlo delikatnom melodijom koja je od granice čujnosti polako prelazila u jedan od onih zvučnih vrtloga kakve trojac obično zakuha. Repetativni krug koji se sonično širi u zanosnu oluju sinoć je ispao prilično sličan onome koji smo čuli i u Vintageu, ali, kako čujem od onih koji su prisustvovali njihovom posljednjem nastupu u Laubi (a koji sam ja zbog drugih jazz obaveza nažalost propustio), intenzivniji od glazbe koja je nastala u atmosferi tadašnjeg sjedećeg koncerta.
Raspravljati o tome koliko je glazba koju The Necks sviraju zapravo jazz ili nešto drugo poptuno je jalovo i bespotrebno, ali u izvedbi druge kompozicije, a pogotovo pri njezinom kuhanju, onoj uvodnoj fazi u kojoj ne znamo u kojem će se smjeru ona razviti i što će postati, učinilo mi se da slijedi neku unutarnju i teško dokučivu logiku duhovnih eskapada Johna Coltranea kakve su u u najpoznatijem obliku upamćene iz uvoda u suitu “A Love Supreme”.
Za razliku od geneze prve kompozicije koja se formu razvijala iz tišine, ex nihilo, druga je djelovala kao da predstavlja ideje kandidatkinje koje izvlači poput čarobnjaka iz nekog šešira bez dna i prikazuje ih na tek koju sekundu – čas flamenco, čas avangarda – prije nego se jedna konačno zalijepi i povede vas putem svog odrastanja, apeksa i smrti.
Na tom putovanju nerijetko se dogodi da se slušatelj izgubi u tim krugovima u kojemu skladba poput zaigranog pseta vječno ganja vlastiti rep, ili ga zapravo poput ouroborosa doista proždire, pa je teško i vjerojatno uzaludno na bilo koji način pokušati riječima opisati i dočarati taj čudesni zvuk koji bljesne i zauvijek nestane.
Zapravo nije ni čudo da brojnost publike The Necksa ne jenjava, budući da su njihovi koncerti poput one slavne bombonjere Forresta Gumpa u kojoj nikad ne znate što ćete dobiti. A osim što svaki put dobijete nešto novo, isto tako dobijete i nešto jedinstveno i neponovljivo, nešto što se urezuje u vašu svijest ne samo do sljedećeg susreta s njima, već i dugo nakon toga.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
