Pet pjesama na dvadesetak minuta dugoj zbirci predstavlja bend u najboljem svjetlu, kao dobro uigranu skupinu koja stvara pristupačan, melodičan i sugestivan progresivni rock.
Dok sam krajem 1987. opsesivno slušao sva četiri albuma grupe The Smiths, činilo mi se da su Steven Patrick Morrissey i Johnny Marr svojim opusom na poseban način uspjeli uhvatiti esenciju engleske melankolije. Petnaestogodišnji klinac u njihovim je pjesmama čuo, vidio i osjetio vječno oblačno nebo, uporne engleske kiše, mračne i puste ulice Manchestera, trulu monarhiju i očaj radničke klase u zrelo doba vladavine Margaret Thatcher.
Na sličan način učinilo mi se da je Bruce Soord sa svojim bendom The Pineapple Thief dobrano zahvatio i artikulirao tu istu, tipično englesku melankoliju, ali u jedno potpuno drugačije doba, ono početka novog tisućljeća. Prije desetak godina naletio sam na njihov odličan album „Magnolia“ – što me pak natjeralo da se upoznam sa svime što su dotad napravili – i gotovo na prvo slušanje u zvučnoj sam slici prepoznao kvalitetu sličnu onoj koja se kod Smithsa pojavljivala prije više od tri desetljeća.
Naravno, nemojte me shvatiti doslovno: The Smiths i The Pineapple Thief doista su različiti bendovi, jednako kao što su Johnny Marr i Bruce Soord bitno različiti skladatelji i gitaristi. Ono što im je svakako zajedničko jest gitarski orijentirana glazba te sposobnost artikulacije melankolije koja mi se činila, a i dalje mi se čini, tipično engleska.
Bend koji je Soord okupio u pokrajini Somerset na jugozapadu Engleske već je gotovo četvrt stoljeća važan dio univerzuma suvremenog progresivnog rocka. Mora se pritom istaknuti da je to nježnija i promišljenija strana žanra, ona koja uzore pronalazi u stvaralaštvu glasovitih Wishbone Ash, ali i drugih srodnih britanskih bendova sedamdesetih, a gitarističku inspiraciju u gilmourovskim slojevima Pink Floyda.
Posebnu pozornost Soord će poklanjati producentskom dijelu posla, pa je tako još od samih početaka zvuk The Pineapple Thief bio iznimno profinjen. S njima u tom smislu nema zafrkancije; zaslužen prostor u stvaranju zvučne slike dobit će, uz glas, i svi instrumenti, pa će cjelina biti pomno dotjerana i bogata, a pažljiv će slušatelj moći – posebice ako glazbu sluša na CD-u ili vinilu – pronaći zadovoljstvo u prepoznavanju mnogih skrivenih ljepota. Bit ćemo slobodni zaključiti da je bez dvojbe riječ o producentskoj školi Stevena Wilsona.
U veljači ove godine objavljen je „It Leads to This“, petnaesti studijski album ovog intrigantnog benda. Uz osam live-albuma te nekoliko izdanja koja su bila preduga da bi bili singlovi, a prekratka da ih se računa kao albume (pa ih se smatra EP-jevima), tolika količina studijskog materijala objavljena u dva i pol desetljeća svjedoči o tome da imamo posla s iznimno plodnom ekipom. Bruce Soord, kao pjevač, gitarist i glavna autorska osobnost grupe, doista je radoholičar; osim rada s bendom brine i o svojoj solo karijeri, pa je tako prošle godine objavio od kritike zapaženu četvrtu samostalnu zbirku naslovljenu „Luminescence“.
U tom smislu, valja istaknuti da je i zagriženim fanovima postalo podosta teško pratiti toliku količinu glazbe. Usto, nameće se i još jedan problem: velika produktivnost sa sobom nužno nosi i manjak raznolikosti, pa je čak i dio prog-rock kritike – upravo onaj koji svaki album The Pineapple Thiefa dočekuje s pohvalama – zamijetio da su mnoge pjesme postale slične jedne drugima, da je teško zamijetiti bilo kakvu razvojnu putanju, odnosno da je kod Soorda došlo do znatnijeg stvaralačkog zamora.
Spomenuti ovogodišnji album benda ocijenjen je u tom smislu kao neka vrsta prekretnice, prekida niza dosadnjikavih, prosječnih zbirki koje su se slušale bez mnogo uzbuđenja. Razloga za takav kreativni uzlet može biti mnogo, ali najvjerojatniji su sljedeći: između dva dugosvirajuća izdanja prošle su pune četiri godine, vremena za promišljanje bilo je mnogo te se napokon uspješnom pokazala autorska suradnja Brucea Soorda i Gavina Harrisona. Bubnjar slavnih Porcupine Tree i King Crimson u bend je službeno zasjeo 2018. S obzirom na to da mu je Soord odmah pružio dosta autorskog prostora, očito je trebalo nekoliko godina da takva suradnja u potpunosti profunkcionira.
Opći je dojam da ovogodišnji „It Leads to This“ korača poznatim terenom emocija, balansirajući između progresivnog i alternativnog rocka, ali na izravan, živ i raznolik način. Tako na jednom albumu svjedočimo i melodrami i melankoliji, a sve uz prepoznatljivu melodičnu atmosferičnost. The Pineapple Thief ovom su se zbirkom – poslužimo se omiljenom frazom glazbene kritike – definitivno vratili u formu.
Međutim, očito je da je materijala nastalog u protekle tri-četiri godine bilo više no što je moglo stati na jedan album. Ostaci se nisu bacili u smeće, već se na njima i dalje vrijedno radilo te su sazreli na najbolji mogući način. I dobro da je tako jer smo dobili EP koji je prava poslastica, maleni bljesak plemenitoga progresivnog rocka.
Pet pjesama koje nam se predstavljaju na dvadesetak minuta dugoj zbirci naslovljenoj „Last To Run“ plod su zajedničkog autorskog rada Brucea Soorda i Gavina Harrisona (pri čemu je prvi bio zadužen za stihove, dok su obojica potpisani kao skladatelji) te svjedoče o njihovu umijeću pisanja i skladanja lijepih, osjećajnih i upečatljivih pjesama.
Već uvodnom stvari bend daje do znanja da nastavlja tamo gdje se s uspješnim ovogodišnjim albumom stalo. „All Because of Me“ energična je i svježa pjesma, s refrenom koji posjeduje velik potencijal zaraze. Mjesto je to susreta tipične melankolije s bržim tempom koji odaje odlučnost i optimizam. „Last To Run“ je u svakom slučaju vrhunac istoimene zbirke.
Bend se ovdje vraća na teren punokrvnog progresivnog rocka, sa složenom strukturom i melodičnim instrumentalnim dijelovima u kojima će se posebno istaknuti Soordova gitaristička vještina. Ipak, glavnu ulogu u ovoj sjajnoj stvari ima bubanj Gavina Harrisona; precizno održavani sinkopirani ritmovi te uzbudljive i iznenadne promjene tempa potvrđuju njegovo mjesto među najboljim suvremenim bubnjarima.
„Election Day“ potaknuta je američkim izborima te počinje tiho, s lijepim uvodom vođenim klavirom i glasom, da bi se postupno razvila u pravu malu oluju. Vješto kontrastiranje oduvijek je predstavljalo najjaču stranu Soordova skladateljskog talenta. Ova pjesma s jedne strane govori o važnosti sudjelovanja na izborima, a s druge sugerira da se većini ljudi – bez obzira na ishod političkog nadmudrivanja – u njihovim malim životima ipak ništa neće promijeniti. Riječ je o odličnom primjeru profinjenog stvaranja dramatične atmosfere, toliko specifične za opus benda.
„The World To Me“ vraća nas općim ugođajem na teren progresivnog rocka, s klavijaturama Stevea Kitcha koje mjestimice preuzimaju glavnu ulogu. U završnoj energičnoj „No Friend of Mine“ klavijature i gitara nalaze se u zanimljivom dijalogu, svjedočeći o tome da je ekipa iz The Pineapple Thiefa itekako pažljivo slušala i Pink Floyd i Porcupine Tree.
„Last To Run“ je EP koji upućuje na to da se materijalom preostalim nakon stvaranja albuma katkad vrijedi pomnije pozabaviti. Tako ćemo zaključiti da pjesma po kojoj je ova kratka zbirka dobila ime pripada vrhuncima cjelokupnoga bogatog opusa ambicioznih Engleza. Također, dobro je da se ni ostale stvari nisu zaboravile ili bacile jer predstavljaju bend u najboljem svjetlu, kao dobro uigranu skupinu koja stvara pristupačan, melodičan i sugestivan progresivni rock. Nakon vrlo dobrog ovogodišnjeg albuma, riječ je svakako o dodatnoj, neočekivanoj kratkoj poslastici za sve koji uživaju u takvoj glazbi. Dokaz je to da nakon ukusnog glavnog jela ponekad može slijediti još ukusniji desert.
Ocjena: 8/10
(Kscope, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
