The Pogues u Zagrebu – ukočeni vratovi i puna srca

Čuveni promotori folk-punka sinoć su u originalnom sastavu prvi put nastupili pred oduševljenom publikom na prepunjenoj Šalati.

The Pogues u Zagrebu (Foto: Tomislav Sporiš)

Jedna od najnapornijih zagrebačkih koncertnih sezona, koja je započela negdje u travnju s Manu Chaom, a zahuktala se nakon Mercury Reva u Tvornici, završena je na najgori mogući način – koncertom benda koji ne dopušta niti sekunde odmora iscrpljenim leđima. The Pogues su bili umorni i znojni barem jednako kao i svi na do vrha popunjenoj Šalati, ali da ne bi bilo zabune – sat i pol sumanutog irskog folka s punkoidnom dušom zvučalo je baš onako kako je trebalo i protreslo je i zadnjeg redara na tribini.

Shane MacGowan bi se vjerojatno puno bolje osjećao na improviziranoj bini u pivnici, nego na reflektorima okupanom stageu, no on ionako ispod tamnih naočala ništa ni ne vidi. Al’ već od „Streams of Whiskey“ valjda je i on mogao pretpostaviti da ispred njega tisuće ljudi luduje. Poguesi su rutinirani bend starih prdonja čiji koncerti ne mogu omanuti; u svakom gradu naći će se barem nekoliko tisuća onih kojima je irski melos idealan za istresanje svakodnevnih frustracija, a ne odmaže ni ako su pjesme pamtljive. Poguesi imaju hrpu takvih.

Koncert na Šalati definitivno nije odgovorio zašto su, među milijun Irskom inficiranih bendova, u Londonu osnovani The Pogues baš – najslavniji. Je li zbog „Dirty Old Town“, zbog nesumnljive MacGowanove karizme i nelažiranog imidža luzera ili stvarno imaju nešto što drugi nemaju? Oni, naravno, razvlače jednu te istu melodiju čitav koncert i čitavu svoju karijeru, a opet im nitko, kao niti primjerice AC/DC-ju ili Manu Chau, ne može osporiti originalnost. Njihov pjevač samo je jedan u nizu alkoholom nagriženih frontmena, a ipak je Shane najpoznatiji svjetski alkos (sinoć je u Zagrebu doduše pio samo vodu, iako je par puta misteriozno odlazio u improvizirani šator).

Da nije tajna njihovog tridesetogodišnjeg boravka na tronu irske folk muzike u tome što članove Poguesa uopće nije briga kako izgledaju, pred koliko ljudi sviraju, griješe li u prijelazima, što im se jednostavno ne da snimati novi album (zadnji izašao ’96.) i nimalo se ozbiljno ne shvaćaju? Tada se, u pravilu, događa da te cijeli svijet počne uzimati zaozbiljno i Shaneova tri zuba u glavi počnu se percipirati kao znak prepoznavanja, gotovo kao brand uspješnosti.

Publici na Šalati nije bilo bitno svira li „Sunny Side of the Street“, “A Rainy Night in Soho“ ili „Fiesta“, najvažnije je bilo da ritam ne staje, da se skakanje ne prekida i da se ne zaboravi na „Dirty Old Town“. Sve su im to Poguesi sinoć priuštili, maestralno su dirigirali tulumom, a čini se da su u punu brzinu ubacili tek na drugom bisu. Što je i u redu, jer ako se puna Šalata cijelu noć hranila njihovom energijom s pozornice, red je da na kraju oni uzmu malo od toga nazad i s ubrizganom injekcijom adrenalina furiozno završe koncert.

Shane MacGowan nema snage za cijeli koncert, njegove pauze popunjava Spider Stacy (suosnivač benda koji je preuzeo mikrofon kada je MacGowan napustio bend), draže mu je povući dim nego otpjevati sljedeći stih, voli komunicirati s publikom (ali ga apsolutno nitko ne razumije), tetura se po bini kao da mu je to prešlo u tik, i sve u svemu drag lik čija sama prisutnost nosi atmosferu koncerta.

Zakašnjela zabava za St. Patrick’s Day na Šalati sinoć je dokrajčila noge i leđa onim upornim koncertnim hodočasnicima koje je već dokusurio INmusic na Jarunu, ali teško da će se netko žaliti. Ako je vrat i ukočen, srce je vjerojatno puno do vrha. Uostalom, već je prije 15 godina jedan američki novinar otkrio i medicinski učinak MacGowanove trupe: „Bacite Prozac i trčite zelenim brdima s Poguesima u ušima“. Zdravlje zajamčeno.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh