Rijetki su bendovi koji i četrdesetak godina nakon što su počeli svirati pokušavaju odvesti glazbu tamo gdje još nije bila, pretvoriti buku u umjetnost i do temelja porušiti sve uvriježene strukture i pravila pop i rock pjesama. Bristolske post-punk luđake The Pop Group ta gotovo opsesivna želja vjerojatno nikad neće napustiti iako su na svom drugom povratničkom albumu ‘Honeymoon On Mars’ stvarno otišli malo predaleko.
Eksperiment koji je pošao po zlu bio bi najkraći opis ovog materijala, objavljenog samo godinu dana nakon što su pločom „Citizen Zombie“ oduševili kritiku i omogućili mlađim generacijama da se osobno uvjere zbog čega je njihovo spajanje crnačkog ritma i zaglušujuće bijele buke, prošarano tada pionirskim dub istraživanjima producenta Dennisa Bovella, bilo toliko utjecajno.
Od „medenog mjeseca na Marsu“ očekivalo se još i više – Bovell, suradnik još iz dana slavnog prvijenca „Y“, vratio se za miks-pult te sa sobom doveo i Hanka Shockleeja, „sidekicka“ ranog Public Enemyja. Ratovi, vladavina korporacija, kapitalizam, teroristički napadi i najrazličitiji oblici ksenofobije i šovinizma, užasi u kojima od samog početka pronalaze morbidnu inspiraciju, u posljednje vrijeme dosežu zastrašujuću razinu zbog čega smo opravdano vjerovali da će Mark Stewart biti ponovno u formi i u facu nam sasuti svu ljutnju i očaj s jedne, te želju za pobunom i popravljanjem ovog sjebanog svijeta s druge strane. Što smo tražili to smo i dobili: iz Stewartovih stihova o „tiraniji ljepote“, „bespomoćnosti nade“ i „kupovanju šutnje“ bijes na trenutke doslovno suklja, ponajprije u singlu „Zipperface“ i „War Inc.“.
Na žalost, tekstove u većini slučajeva prati takav bućkuriš žanrova i stilova da se povremeno čini kako su u svaku skladbu pokušali ugurati njih barem tri-četiri i kako slušate nasumično šaltanje radio-stanica. „City Of Eyes“, primjerice, kreće tvrdim funkom u kojem gitara Garetha Sagera u sjećanje doziva i Hendrixa i Chic, da bi se odjednom, naizgled niotkuda, pretvorila u niz zaglušujućih i skoro sasvim nepovezanih free-jazz/noise udara. To samo po sebi ne bi bilo ništa loše, dapače, kada sličnu foru ne bi neprestano ponavljali, pri čemu su u „Michael 13“, „Pure Ones“ ili „Days Like This“ glavne melodijske teme, one koju će par minuta kasnije razoriti do temelja, spadale među najbolje stvari koje su ikad snimili u studiju.
Bovellovi omiljeni efekti poput jeke i Shockleejeva sklonost stvaranju glazbenog ekvivalenta kaosa, čitavu priču odvode još dalje, do samih granica izdržljivosti čak i onih koji su, poput autora ove recenzije, „Y“ nekoć davno slušali do iznemoglosti.
Ocjena: 5/10
(Freaks R Us, 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
