‘The Queen’s Gambit’ – život kao šah i šah kao život

Netflixova serija koja ove godine ruši rekorde gledanosti centrirana je oko djevojčice s talentom za šah i samim time ruši predrasude i o ovoj igri, olimpijskom sportu, i o djevojčicama.

‘The Queen’s Gambit’

Damin gambit je otvaranje ili početni potez u partiji šaha, kojim bijeli igrač u svoja prva dva poteza pomiče susjedne središnje pješake na poziciju na kojoj lako mogu biti žrtvovani, kako bi na samom početku partije pokušao okupirati centar ploče. To je jedno od agresivnijih otvaranja, kojima se oslobađa prostor pred kraljicom, jedinom šahovskom figurom koja se može neograničeno kretati u svim smjerovima, ali, kao i u svakodnevnom životu, agresivniji zalet donosi veće rizike, pa tako bijeli igrač može ostati potpuno ranjiv i otvoren brzom matu, npr. najčešće se upotrebljava tzv. indijska obrana. Šah sam voljela igrati kao klinka, imali smo one mini-ploče s magnetićima koje smo nosili na plažu, ali nikad nisam naučila razne manevre (ni prethodnu rečenicu ne bih mogla napisati bez Wikipedije) pa mi partije šaha kao sport nisu bile pretjerano zanimljive, osim po tome što sam mislila da je, ako izuzmemo mješovite parove u npr. tenisu ili štafete u triatlonu, šah jedini olimpijski sport u kojem se žene i muškarci natječu u istoj kategoriji. Ipak nije jedini; većina konjičkih sportova, snooker, kriket i manji sportovi kao što je Ultimate/frizbi ili softball imaju otvorene lige, dakle ravnopravno mogu sudjelovati i muškarci i žene, a takva je i sveučilišna streličarska liga SAD-a.

Iako je, ko za vraga, baš u sceni u kojoj se prvi put pojavljuje damin gambit u seriji velika greška, pa ploča ne pokazuje čitavo to otvaranje nego samo jednog pješaka, u seriji su sve odigrane partije uvjerljive jer su stvarne, rekreirane prema zapisnicima raznih turnira diljem svijeta, a glumci su morali naučiti poteze kao da uče linije dijaloga. Među konzultantima je bio američki velemajstor Bruce Pandolfini, kao i legendarni Gari Kasparov, kojem je ponuđena uloga ruskog šahista Borgova, ali je odbio, svjestan da puno korisniji može biti iza kamere. Jedna od većih promjena jest to što igrači za vrijeme partije smiju međusobno razgovarati, što je u stvarnom svijetu strogo zabranjeno (i skoro je spustilo ukupnu ocjenu serije), ali u seriji se koristi kao način za kreiranje napetosti i predočavanje igre koja traje satima, kondenzirane u par scena. Svijet ove serije je šahovska ploča, što se vidi i po tome što se epizode nazivaju po dijelovima partije šaha.

Priča o wunderkindu šaha Elizabeth Harmon (Anya Taylor Joy), koja kao apsolutna početnica osvaja sve turnire na kojima se pojavi, prikazana je s takvom dozom realizma da se doima kao da je snimljena po istinitom događaju. Ipak, radi se o adaptaciji istoimenog romana Waltera Tevisa, objavljenog 1983. Svojevremeno je prerano preminuli Heath Ledger htio režirati adaptaciju i glumiti u njoj, a Elen Paige je trebala igrati Beth, no nažalost to nije doživio. U Netflixovoj produkciji izvorno je u planu bio film, ali kada je Scott Frank, redatelj i autor ove Neflixove ekranizacije, počeo ulaziti dublje u priču, odlučio je da format od dva sata jednostavno nije dovoljan da bi se prenijele sve najvažnije nijanse romana. Tako je snimljena mini-serija od sedam epizoda, koja je, vjerujem, iznenadila i vlastite producente odličnom recepcijom i publike i kritike.

Po svojoj podvrsti, “The Queen’s Gambit” je roman lika, pa bismo prema tome ovu adaptaciju mogli nazvati “mini-serijom lika”. U takvim romanima tematika je motivirana stanjima koja lik proživljava, a fokus pripovijedanja je na unutarnjem doživljaju, dok su vanjski faktori radnje/fabule manje važni. Jedan od možda najpoznatijih primjera je Zločin i kazna, jedan od najmučnijih Uliks, a jedan koji se nešto lakše čita Mali Princ. Roman lika može prikazivati i putovanje, kao Uliks ulicama Dublina ili Queen’s Gambit od američkog sirotišta do Moskve, ali to je putovanje prvenstveno bitno za rast tog lika. Za usporedbu, putovanje u avanturističkim fantasy romanima trilogije Gospodar prstenova pokazuje rast i razvoj više likova, npr. najznačajnije putovanje, ono na koje idu Frodo, Samwise i Golum, promijenit će i jednog i drugog i trećeg, a po svojim epskim proporcijama utjecat će na čitav Tolkienov svijet. Takvu priču daleko je lakše ekranizirati (iako je produkcijski zahtjevnije) nego prenijeti sva unutarnja kolebanja npr. Leopolda Blooma, tim više što ni književni teoretičari još nisu potpuno usuglašeni oko svih značenja Uliksa (Joyce ga je pisao 17 godina, uz predviđanje da će biti proučavan još 500). I ako sam, kojim slučajem, uspjela dobro objasniti zašto je vjerna ekranizacija romana lika praktički nemoguća, dođe Netflix i objavi Queen’s Gambit.

Jasno, čitava produkcija bi se raspala uz lošeg glavnog glumca, a Anya Taylor Joy je ovu ulogu objeručke prihvatila, i to prije nego je scenarij uopće započet. Čim su je pozvali s idejom da bi ona možda glumila Beth, pročitala je knjigu i oduševila se, a kasnije je tijekom snimanja temeljem te svoje opijenosti pomagala modificirati scenarij tako da bude što vjerniji književnom predlošku, a razvila je i svoj stil pomicanja šahovskih figura. Vješto glumi i tinejdžericu i mladu ženu, a kako se radnja razvija i njen lik prelama, tako i Taylor Joy dobiva priliku zablistati u punom sjaju i svojom mimikom i tonom predočiti kompleksni šahistički um.

Pohvale zaslužuje i Isla Johnston koja glumi mlađu Beth. Njezin odnos s domarom sirotišta g. Shaibelom (Bill Camp) je kinematografska perfekcija. Iz knjige nisu preneseni samo dijalozi, nego i ugođaj žarulje koja osvjetljava ono najbitnije u prostoriji, šahovsku ploču, i sitne pokrete koji odaju s jedne strane izgubljenost djevojčice koja je ostala bez roditelja, a s druge strah g. Shaibela koji s njom komunicira kao da ima razvijenu strategiju, kao da razmišlja tri koraka unaprijed, odnosno igra šah – a i jedno i drugo doimaju se hladnokrvnima i zatvorenima. Kroz poučavanje šaha, njih dvoje se polako zbližavaju, a Bethin prirodni talent ne ostaje dugo skriven, pogotovo zato što ga ona hrani knjigama o šahu. Pada pod objektiv medija i po prvi put se okušava protiv svojih vršnjaka, koji joj, nakon domara majstorskih vještina, nisu ni najmanji izazov, što je genijalno prikazano u sceni kada ona sama igra protiv 12 igrača na 12 ploča – i sve ih pobjeđuje u nekoliko poteza, osim onog jednog koji inače dominira klubom, za kojeg joj jednostavno treba koji potez više. Ni tu ni ostale partije šaha u seriji nije teško pratiti, jer fokus tih scena nije na samoj igri, nego na Beth, pa se stanje partije ustvari vidi po njenim reakcijama (što je zgodan trik, budući da su prikazane partije ustvari višesatne, što samo po sebi ne bi bilo dobra serija, čemu svjedoči popularnost šaha, koja je, uzgred, narasla od objavljivanja ove serije). Bethina izoliranost pojačana je i pozicioniranjem kadra tako da je naglašena distanca, npr. zamućivanjem pozadine a izoštravanjem Beth u krupnom planu; ili igrom svjetla i sjene, koja pojačava poruke dane scene i dočarava Bethino duševno stanje, odnosno postavlja nju u kontrastu s ostatkom svijeta.

Međutim, Bethina priča sigurno ne bi doživjela toliki uspjeh da se radi samo o fiktivnoj biografskoj sportskoj drami, u kojoj mali igrač/klub kroz radnju raste i uči iz poraza, prevladavajući zapreke utakmicu po utakmicu, do konačnog osvajanja prvenstva. Beth je junakinja, ali je istovremeno i anti-junakinja, pa čak i antagonistkinja, jer je sama sebi najveća prepreka. Od malena je ovisna o tabletama za smirenje, pa se po tome naslanja i na sportske anti-heroje iz priča poput Dnevnika košarkaša ili čak Velikog Lebowskog (iako kuglanje nije olimpijski sport, zasad). Njezina ovisnost tragičnija je time što je Beth nije sama izazvala, nego je u sirotištu kao dio dnevne rutine dobivala sredstva za smirenje. U seriji se koristi izmišljeni naziv tableta, ali slična praksa bila je legalna u SAD-u 1950-ih. Možda su nebrojena djeca ostala ovisna i/ili psihološki osakaćena, ali hej, bar je u domovima i sirotištima bilo mirno! Ako mislite da je taj detalj pretjeran, napominjem da se sedatiranje djece u sirotištima prakticira i u moderno vrijeme.

Psihoaktivni lijekovi na Beth utječu tako što stanjuju nit između njezinog genija i ludila, pa noću ne spava nego halucinira šahovsku ploču na stropu i rekreira partije. Na ovisnost o pilulama ‘za lilule’ kasnije nadodaje alkoholizam, a scene u kojima je mamurna izgledaju toliko realno (npr. crvene oči, obješena, beživotna koža) da mi pada na pamet da je možda i glumica dobila nalog da zaruži večer prije snimanja kako bi bila uvjerljivija u svom mamurluku. Veća je šansa da je to magija šminke i kostimografije i, naravno, same glumice. Kroz čitavu seriju, kostimi, frizure i šminka odražavaju modne trendove sredine 20. stoljeća, pri čemu se Beth ističe ne samo zbog svoje riđe kose, nego i po pomalo ekscentričnom stilu. Primjerice, jedan od detalja koji je lako ne uočiti je to da je Bethina odjeća u pravilu s uzorcima na kockice, odnosno zrcali šahovsku ploču i opsesiju koja obuzima Beth.

‘The Queen’s Gambit’ (Netflix)

Beth je distancirana od sporednih likova, a činjenica da se njima posvećuje jako malo pažnje samo doprinosi oslikanom osjećaju usamljenosti. Najbliži joj je njezin učitelj g. Shaibel, ali u suštini je ne zanima on, nego igra. Pomajka Alma Wheatley (Marielle Heller) posvojila ju je kao tinejdžericu, ali je toliko uronjena u vlastite probleme da ju Beth pretjerano i ne zanima (hladna prisnost majke i kćeri koje su jedna drugoj strankinje zaslužuje posebnu pozornost, ali to bi uključivalo i spoilere majčine priče pa samo napominjem kao zgodan detalj u karakterizaciji). Prijateljica iz sirotišta Jolene (Moses Ingram) nije tek tokenizirana, nego i taj lik ima svoja važna mjesta u priči, odnosno za Beth. Sa šahistima Harryjem Mellingom (Harry Beltik) i Bennyjem Wattsom (Thomas Brodie-Sangster) Beth ima više kolegijalan nego prijateljski odnos. Sporedni likovi mogli bi se promotriti i kao personificirane šahovske figure, g. Shaibel se najmanje kreće, vidimo ga samo u sirotištu – on je kralj; gđa Wheatley je kula, začahurena u svojoj kući, s pravocrtnim pomacima i naprijed i natrag; Jolene je skakač, jer pokazuje Beth kako preskočiti pravila, napraviti zaokret; Harry i Benny su lovci itd.

Kao da sve ovo nije dovoljno, kroz priču je provučena i feministička poruka, koja je suptilna, što je posebno osvježenje u novijim holivudskim produkcijama. Ono što posebno oduševljava je nešto što bi trebalo biti očekivano u realističkom prikazu “blagodati” patrijarhata: činjenica da Beth gotovo istu diskriminaciju doživljava i od muškaraca i od žena. Dok smo npr. u Kapetanici Marvel imali površan, ali razvikan prikaz u kojem su svi ženski likovi osviješteni i snažni, u Queen’s Gambitu je diskriminacija pozadinska priča, i sudjeluje u kreaciji ambijenta na isti način kao i rasvjeta ili položaj kamere. Seksizam je u tom smislu samo dio scenografije ove serije, a poruka protiv njega koju ćemo izvući bit će bolje primljena ako se bolje poistovijetimo s Beth. Ponovno, Anya Taylor Joy ovdje igra najvažniju ulogu i ako vas ona uspije osvojiti, primijetit ćete ne samo diskriminaciju po spolu, nego i druge načine na koje je isključena iz društva, odnosno izolirana u svom geniju/ludilu.

Ova “mini-serija lika” – u potpunosti je dana kroz vizuru protagonista, bijele kraljice. Ona se ne kreće po šahovskoj ploči, nego kroz radnju, i to u svim smjerovima, kroz sjećanja ili prekide naracije. Kao što je partija šaha bez kraljice savršena formula za poraz, tako bi i ova serija bila izgubljena da je manje fokurisarana na svoju kraljicu. Dodatno, kraljica je najslobodnija, ali i najopasnija šahovska figura, upravo onako kako je Beth istovremeno i protagonist i antagonist svoje priče. I baš kao što vrhunski šahisti znaju ishod partije nekoliko poteza prije nego do njega ustvari dođe, tako i mi možemo otprilike znati kako će završiti ova serija. Bethin gambit je u tom što zbog hedonizma, da bi stekla prividnu kontrolu nad svojim životom, žrtvi izlaže svoju šahovsku karijeru, a samo ako shvati da je sama sebi najveći neprijatelj, može uistinu pobijediti, nevezano za stanje na ploči.

Ocjena: 10/10

(Netflix, 2020.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X