Zašto osebujno slavljenje kiča poput ‘The Rocky Horror Picture Showa’ uživa kultni status i po čemu četiri desetljeća kasnije u trumpovsko-merkelovsko-putinovskom svijetu, nekom novom (sve manje) Hladnom ratu, kolektivnom pomračenju i nadgledanju služi kao moguća utopija par excellence?
Post-ratovska atmosfera svijeta polovice dvadesetog stoljeća donijela je trećesvjetske sukobe i konflikte svedene na zajednički nazivnik Hladnoga rata iako se krv za slobodom prolijevala svugdje osim u američko-ruskoj konstelaciji, a uvjetno nazvano razdoblje američkoga mira bilo je inkubatorom društvenih promjena. Bolje rečeno, inkubatorom inhibicija. A svatko ih ima. U trenutku kada čovjeku postane dosta, okuplja se oko istomišljenika, bilo u centru, bilo na margini, no upravo ovi s margine nude alternativu; eskapizme i rješenje za razbijanje kolektivnog, dehumanizirajućeg ili uniformiranog stroja. Od bitnika, hipija, pa sve do glam rockera, eskapizam se tražio, a film i teatar najbolje su ga manifestirali.
Sedamdesete kao era kiča, pretjeranosti, šarolikosti, revolta, bunta i glasnoće donijele su „Paklenu naranču“ (Burgessa i Kubricka), „Kosu“, i „The Rocky Horror Picture Show“ – kultna ostvarenja o tipičnim ljudima u atipičnim situacijama. Zadnji među njima, karneval groteske i campa pred svoje moderno reizdanje 41 godinu od filmske varijante nadahnjuje diskriminirane ili marginalizirane pojedince ali i skupine upravo zbog svoje simpatične devijantnosti, preispitivanja društvenog poretka, ali i potencijala samoostvarivanja bez osude i stigmatizacije.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=-w0WPkB3XJ4[/youtube]
Svima im je zajednički status kultnih filmova. No što podrazumijeva ovaj olako i svakodnevno korišten termin? Kultna serija, kultni dokumentarac, kultni film, kultni status… Dakle, tipični u netipičnoj situaciji gdje ih izazovi prema hijerarhiji, društvenim ograničenjima i normama nadahnjuju da svoje ‘devijantno’ ponašanje sagledaju kao korektiv društva gdje više ne postoje toliko snažni predmeti poštivanja, štovanja i obožavanja, poput odabranog ili samonametnutog vođe.
Kultni se film i serija razlikuju od fanovskih utoliko što potonji, primerice „Star Warsa“ ili „Game of Thronesa“ jesu odjeci kulture i generacije gdje, kako Wiki kaže, grupa ljudi slijedi jedan kulturni impuls (ne)određeno vrijeme. No kultni film ili serija temelje se na ekspesivnim ritualima ili vjerovanjima: nesputane slobode („Kosa“), elitistička anarhija („Paklena naranča“) ili sloboda seksualne eskpresije („The Rocky Horror Picture Show“). Upravo je to odrednica ovog horor-mjuzikla koji se, iako nije najavljivan kao kino-uspješnica, prikazivao u ponoćnim terminima godinama nakon izlaska i privlačio uglavnom mlade mase gledatelja na reprizna gledanja gdje bi aktivno participirali u filmu i postajali dijelom njegovog kontinuiranog bivanja. Možda čak i do danas.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=ZCZDWZFtyWY[/youtube]
Privrženost načelima i ritualima viđenim u grotesknom campy dvorcu transvestita Dr. Franknfurtera postaju opsesije i osobne navike publike i obožavatelja; štovatelja filma i fikcijskog protagonista. Njegova bizarna zabava u kojoj se nađe prosječni, uniformirani mladi američki par tako djeluje kao forum protestne slobode: nerealni kolektiv promatra se kao niša, eskapizam u mogući svijet općeprihvaćenosti, a on postoji tek izvan kategorije popularnog i mainstreama. Najbolji je pandan tome fikcijski svijet Ziggyja Stardusta koji je postao dijelom društvene i glazbene zbilje, a zatim kroz sljedbenike bio legitimiran. Status kultnoga ipak najviše opravdava, dakako, karizmatična ali subverzivna persona, protagonist takve fikcije, kao što je kontoverzni lik Franka (Tim Curry) s kojim se publika može narcisoidno identificirati, suosjećati s njegovom devijantnošću i marginalnošću koju pak zbog svoje ‘drugosti’ pretvara u uzbudljivo-zabavan i konstruktivan moment i time ponovno provocira društvene norme. Odbacivanje istih (osuda seksualnih praksi, orijentacija i preferencija, marginalizacija manjine, rase i etniciteta, itd.) daje prostora stvaranju alternative rigidnim i uskogrudnim strukturama u jednoj bizarnoj, nerijetko paradoksalnoj i nevjerojatno pomaknutoj varijanti koja djeluje kao mali svijet za one koji sudjeluju i doprinose njoj. Društveni autsajederi tako stvaraju alternativne prostore za prakticiranje samih sebe, kakvi god da jesu. A uglavnom su zbog potlačenosti, osude i stigma fokusirani sami na sebe, na svoju samoaktualizaciju do razine opsjednutosti gdje je nerijetko oruđe i oružje promjene prihvaćenih autoriteta njima binarna opozicija; potpuna suprotnost. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
