Već je s prvim taktovima albuma ‘Future Nostalgia’, ove ‘Ovčare’ lako je u nekoj romansiranoj verziji zamisliti kao potomke hippie komune izbjegle pred porazom flower power generacije koja je do današnjih dana živjela kao moderni Grizzly Adamsi, dok je posljednja ploča kupljena prije izbjeglištva i valjda nešto kao amajlija za sretan put u kanadsku divljinu, bila ‘Wipe the Windows, Check the Oil, Dollar Gas’.
S recenzijom novog albuma nizozemskog benda DeWolff dotaknuo sam se novog hard rock revivala koji se trenutno događa na svjetskoj sceni, pa je onda red prokomentirati i prošlogodišnji album daleko poznatijeg kanadskog benda The Sheepdogs, jer iako je „Future Nostalgia“ objavljena u listopadu 2015., tek je početkom 2016. U fizičkom obliku došla i do nas. Jest da zaostajemo, ali stvari se ipak koliko-toliko kreću.
The Sheepdogs je rock šestorka koju predvodi tekstopisac, skladatelj, gitarist i pjevač Ewan Currie i njegov brat Shamus Currie, multiinstrumentalist koji po potrebi zapuše i u trombon, pored toga što svira klavijature i tamburin. Osnovani 2006. u gradu Saskatoon i debelo oslonjeni na nasljeđe sastava Allman Brothers, Creedence Clearwater Revival, te Crosby Stills Nash & Young, The Sheepdogs su gradili popularnost upravo na toj toploj retro harmoničnoj sljubljenosti vokala i glazbene pratnje – može se reći idealan sastav u probuđenoj retromaniji vinilnih ploča, pravi moderni heroji provincije američkog kontinenta.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=ZJ-QJObXciI[/youtube]
Već je s prvim taktovima albuma „Future Nostalgia“, ove „Ovčare“ lako u nekoj romansiranoj verziji zamisliti kao potomke hippie komune izbjegle pred porazom flower power generacije koja je do današnjih dana živjela kao moderni Grizzly Adamsi, dok je posljednja ploča kupljena prije izbjeglištva i valjda nešto kao amajlija za sretan put u kanadsku divljinu, bila „Wipe the Windows, Check the Oil, Dollar Gas“. Čak je i naslovnica Rolling Stonea na kojoj su The Sheepdogs 2011. godine osvanuli kao prvi bend u povijesti koji nije imao potpisan ugovor s nekim major izdavačem, vrlo vjerojatno podsjećala na moment u kojem je u divljini kanadskog sjevera pronađena izgubljena ljudska zajednica. Naravno, to se ekspresno odrazilo na popularnost, posebice u matičnoj Kanadi (koja je, naravno, daleko od primitivne zajednice koju je autor ovih redaka samo uzeo kao „pjesnički“ primjer kako se na cijelu stvar možda gleda iz susjednih SAD) obzirom da je eponimni prvijenac grupe za Atlantic Records u jesen 2012. završio na prvom mjestu prodaje albuma. Dakle, i tu se određeni elementi odradili rock and roll priču iz vlažnih snova tamo neke 1973. kad je Atlantic vodio Ahmet Ertegun, a Led Zeppelin cijele noći drmali Madison Square Gardenom.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=zQFSSFpBV7s[/youtube]
Da netko ne bi kojim slučajem pomislio da cijela stvar putuje u smjeru neke sprdnje, treba jasno reći da sa The Sheepdogs ništa ne zvuči kao sprdnja. Itekako je dobro to društvo koje prati braću Currie svladalo sve bitne glazbene lekcije iz prošlosti, kao što je i Ewan Currie punokrvni rock and roll predvodnik. Pored već, u prvom redu, spomenutih Allman Brothersa, The Sheepdogs se u svom zvuku oslanjaju na čitavu plejadu southern rock prvaka iz prošlosti, kao što su The Marshall Tucker Band ili Lynryrd Skynyrd.
Cijedi se topli durski feelgood iz ovog albuma koji je vješto izmakao upadanjima u neke klišeje (što je upravo najveći rizik kod ovakvih ostvarenja), u prvom redu zbog odricanja od maratonskih solo dionica. „Future Nostalgia“ u prvoj polovini gotovo da predstavlja jingle vožnju kroz rock 1970-ih. Ewan Currie i društvo se nigdje nisu zadržali predugo, uvijek vješto plasirajući neku ‘prevratničku’ sinkopu nakon koje glazbenu priču potjeraju u nekom drugom smjeru dok se samosvjesno i plemenito pjevaju stihovi o tome kako se želi biti svoj, krenuti na put ili biti nečiji muškarac.
S trinaestom (od ukupno njih 18) pjesmom biva jasno kako je cijeli „Future Nostalgia“ osmišljen kao (staromodni) koncerti nastup, jer je ta trinaesta „Where I Can Roam“ naznačena kao početak medleya, nakon kojeg kreće dugački a la The Grateful Dead niz u kojem šest pjesama za redom dišu kao jedna dugačka poema sa šest poglavlja od kojih upravo „Where I Can Roam“ sa solističkom reprizom na kraju predstavlja uvod i kulminaciju tog grandioznog vokalno instrumentalnog ‘kao da je bilo nekad’ spektakla.
Uistinu, album za istinske nostalgičare i one koji to tek trebaju postati. Ove ‘drvosječe’ zvuče kao da nose brade s razlogom.
Ocjena: 8/10
(Atlantic / Warner /Dancing Bear, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
