The Shouting Matches ‘Grownass Man’ – rock and roll s razlogom

Eskapizam Justina Vernona iz Bon Ivera donio je dobre rezultate. S The Shouting Matches je dokazao kako i u blues rocku pliva jednako uvjerljivo.

The Shouting Matches 'Grownass Man'

Lijepo je kad čovjek sebi prizna neke stvari, a samim time i drugima. Justin Vernon, čovjek koji stoji iza folk benda Bon Iver, s razlogom je tako izjavio kako osjeća pritisak svaki put kad ulazi u studio. A kako mu je sad nakon par Grammyja, računajući i onog za najboljeg novog glazbenika, kao i direktno ‘prišivene krivice’ za pokretanja vala popularnosti stila koji je kritika prozvala pastoralnim rockom? Vjerojatno još gore.

Dobro je što je lijek pronašao u usputnim projektima. Prije dvije godine je to bio Volcano Choir i album „Unmap“ s njegovim prijateljima Collections of Colonies of Bees iz Milwaukeeja, a ovog puta bend se zove The Shouting Matches i  album „Grownass Man“ koji je dan na streaming na Npr.org-u, a bit će objavljen 16. travnja, u kojem je Vernon pronašao ‘toplu glazbenu stranu Toma Pettyja’. Blues rock trio pored Vernona sačinjavaju Phil Cook iz Megafuna i Brian Moen.

Ne bih sad htio zvučati proročki, no da se na sceni lagano kovitlaju stvari u smjeru bluesa svjedoči i novi zajednički album Bena Harpera i Charlijea Musselwhitea. Stoga i može i ne mora biti znakovito što je taj stil Vernon izabrao ‘za bijeg i opuštanje’. „Grownass Man“ je upravo takav album pun topline, dok Vernon posebice glasom u baladama daje do znanja da je prilično dobro senzibiliziran i kao soulman. „I Need A Change“ i „Gallup NM“ podsjećaju tako na ranu karijeru Lennyja Krawitza, naravno u najboljem mogućem svjetlu, u kojem ova instrumentalno potpuno ogoljena trojka savršeno funkcionira. Dakle stvari su potpuno bazične, nema uljepšavanja, a po svemu sudeći ni previše overdubbinga. Svirka je prezentna, da prezentnija ne može biti, stoga je jasno kako je The Shouting Matches i pored toga što je usputni projekt, prošao prirodni tok nastajanja, komunikacije i slaganja među članovima benda.

Nenametljivost je najsnažnija karakteristika ovog fluidnog albuma, ona cijelu ‘vožnju’ čini zaraznom, čak i kad se bend po nekoliko puta zanese u gitarskom soliranju, za što bi se reklo kako je odavno ‘out’. Ali eto ne mora se biti Neil Young da bi takve eskapade i dan danas imale smisla. No slična situacija se događa i kad se oglasi usna harmonika, primjerice u „Heaven Knows“, nakon koje gazi locomotion ritam „Mother When?“ u kojoj uz Vernona jednako uvjerljivo vrište i Hammond klavijature. A opet na albumu se nimalo ne osjeti bilo kakva pretencioznost prema virtuoznosti, već čisti jamming, onakav kakav nudi „Milkman“. Dakle stara dobra praksa ugodnog provođenja vremena iz koje nastaju pjesme. Sve su to već bezbroj puta ponovljene sheme, ali u jednoj opuštenoj maniri u kojoj se uz The Shouting Matches lako opustite i kao slušatelj.

Bend će se koncertno predstaviti pred većim auditorijem na ovogodišnjem Coachella festivalu. Pa sad ako Vernon i društvo odluče pronjuškati i klubove na Starom kontinentu, možda dođu i do nas, dakako u jeftinijoj (a time i ‘osvarivijoj’) varijanti od one koja se veže uz ime Bon Iver.

Ocjena: 8/10

(Middle West, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh