The Sisters Of Mercy ‘First And Last And Always’ – jedinstven i neponovljiv

Leeds, u kojem su početkom osamdesetih osnovani The Sisters of Mercy, nije bio najugodnije mjesto za život. Ovaj polumilijunski grad – administrativno središte Yorkshirea – na početku vladavine Margaret Thatcher susretao se s gomilom problema. Propadanje industrijske proizvodnje rezultiralo je općom ekonomskom nesigurnošću, rasizam je bujao, a ulični nemiri i napadi na policiju postali su stvar svakodnevice.

Leedsom je tada harao i serijski ubojica nazvan Yorkshire Ripper. Od trinaest žrtava šest ih je bilo ubijeno upravo u tom gradu, uključujući i posljednje dvije 1980. Kao reakcija na neefikasnost policije održan je velik protestni marš kojim se tražilo pronalaženje ubojice. I naposljetku, kao da u gradu nije bilo dovoljno nagomilanog neraspoloženja, nogometni klub Leeds United susreo se s dotad nezabilježenom krizom. Rezultatski neuspjesi doveli su, uz sveopće negodovanje navijača, do ispadanja u drugu nogometnu ligu na kraju sezone 1981./82., gdje je klub ostao gotovo čitavo desetljeće.

Međutim, kako često biva, krizna vremena rađaju važne kulturne i umjetničke pothvate. The Sisters of Mercy nastali su upravo kao dio rastuće alternativne glazbene scene koja je u prvoj polovici osamdesetih obilježila kulturu toga nemirnog grada. Štoviše, prema zaključku Marka Andrewsa – autora odlične knjige „Paint My Name in Black and Gold“ o usponu benda – glazba Leedsa možda nije dominirala britanskim mainstreamom, ali je s vremenom itekako pomogla određivanju općih obilježja mnogih odvjetaka alternativne glazbe čitavog desetljeća. Album „First And Last And Always“, kao mnogostruka iznimka u inače oskudnoj diskografiji benda, u tom je procesu imao važnu ulogu.

Glavni lik u pripovijesti o počecima The Sisters of Mercy doselio se u Leeds na samom kraju sedamdesetih. Dvadesetogodišnji Andrew Taylor, za prijatelje Andy, odustao je, naime, od studija njemačke i francuske književnosti na prestižnom Oxfordskom sveučilištu te je u Leeds došao kako bi studirao kineski jezik. Međutim, ovom talentiranom poliglotu do studija zapravo i nije bilo.

Veliki obožavatelj Davida Bowiea, The Stoogesa i Leonarda Cohena na umu je imao ciljeve koji su bili udaljeni od bilo kakve vrste akademske karijere. Iako je po mnogo čemu bio poseban – držao se otmjeno, ali suzdržano, poput svojevrsnog intelektualca-čudaka, s blijedom puti i dužom crnom kosom te sunčanim naočalama koje je nosio u zatvorenim prostorima, pa i noću – brzo se uklopio u alternativnu scenu Leedsa.

Ključno mjesto za osnivanje benda bio je F Club – svojevrsni prethodnik slavnom londonskom Batcaveu – punk i post-punk klub koji je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih djelovao na različitim lokacijama i u kojem su koncerte održali važni protagonisti tadašnje engleske alternativne scene, od Siouxsie and the Banshees i Joy Divisiona do The Curea. Ovdje je mladi Andy, predstavljajući se kao nerealizirani bubnjar i pjesnik, upoznao Claire Shearsby, djevojku koja je radila kao DJ i s kojom je nekoliko godina proveo u ljubavnoj vezi. Bili su, svjedoče mnogi, doista glamurozan par.

Međutim, za našu je priču bitno to da je upravo u F Clubu susreo Marka Pearmana, bivšeg gitarista, pjevača i kompozitora kratkotrajnog benda Naked Voices osnovanog u predgrađu Leedsa. Riječ je o čovjeku koji će uzeti umjetničko ime Gary Marx i s kojim će naš junak početkom 1980. – a prema portalu sisterswiki.org i ranije, ujesen 1979. – osnovati The Sisters of Mercy.

S vremenskim odmakom od gotovo pola stoljeća doista je svejedno u kojem su trenutku Taylor, koji ubrzo postaje Andrew Eldritch, i Marx odlučili osnovati bend i imenovati ga prema pjesmi Leonarda Cohena. Par mjeseci u toj povijesti ne igra važnu ulogu. Ono što jest važno je to da počeci nisu bili nimalo lagani i da će do objave debitantskog albuma proteći punih pet godina.

Brže nije ni moglo ići s obzirom na Eldritchov karakter. Kao čovjek koji je želio potpuno kontrolirati doslovce sve – od kreativnog procesa i imidža grupe do načina objavljivanja glazbe i financija  – osnovao je Merciful Release, izdavačku kuću koja je trebala poslužiti za početni proboj benda na tržište. Osmislio je i prateći „Head and Star“ logo, jednostavan i efektan crtež ljudske glave iznad petokrake zvijezde, inspiriran ilustracijom s naslovnice glasovitog udžbenika anatomije liječnika Henryja Graya. Ovaj je znak postao važan dio  vizualne kulture osamdesetih.

Prava priča o albumu-prvijencu počinje, međutim, tek s dolaskom glazbenika koji će se u postavi benda nastojati prometnuti u protagonista jednako važnog kao što je to bio i Eldritch. Drugim riječima, krajem 1983. pojavljuje se frajer koji postaje još jedan glavni lik, čovjek bez kojeg ne bi bilo prvog albuma. Ili ga zasigurno ne bi bilo u ovom obliku, s ovakvim glazbenim obilježjima. Ime toga tipa je Wayne Hussey. A priča s dva glavna lika, dva junaka teško može trajati dugo i imati dobar završetak, zar ne?

Nakon što je gitarist Ben Gunn napustio bend zbog svađe s Eldritchom bilo je potrebno pronaći njegovu zamjenu, s obzirom na to da je dotadašnji repertoar – a pretpostavljalo se isto i za budući – zahtijevao dva gitarista. U tom je trenutku osim osnivača Eldritcha i Marxa u bendu bio i basist Craig Adams. Bubnjara nije bilo, pa se punopravnim članom Sistersa oduvijek smatrala ritam-mašina nazvana Doktor Avalanche. Dobar dio glazbenog identiteta benda izgrađen je upravo na činjenici da bubnja i bubnjara, u bendu koji je osnovao nerealizirani bubnjar, nikad nije bilo.

Do Husseyjeva su dolaska The Sisters of Mercy objavili tri singla i dva EP-ja te stekli zavidnu sljedbu svirajući uživo po čitavoj Engleskoj, ali i na par lokacija u Nizozemskoj, Belgiji te Zapadnoj Njemačkoj. U rujnu 1983. odradili su i malenu sjevernoameričku turneju. Unatoč lošim međuljudskim odnosima izgledalo je da su u ozbiljnom usponu; nakon značajnog hita „Temple of Love“ nedostajao im je samo album, zbirka pjesama koja je trebala potvrditi njihovo mjesto u vrhu engleske alternativne scene. A prije dolaska još jednog ambicioznog čovjeka materijal za album zapravo nije postojao.

Wayne Hussey bio je bitno različit od članova grupe kojoj se priključio. Ovaj bivši frustrirani gitarist benda Dead or Alive došao je u Sisterse, kako ih kod nas kolokvijalno zovemo, kao realiziran profesionalni glazbenik. Eldritch i Marx su, prema svjedočenju obojice, tada i dalje zapravo bili amateri i entuzijasti, samouki glazbenici koji su nedostatak vještine smatrali svojom glavnom prednošću. Hussey se, osim toga, pojavljuje s ozbiljnom količinom profesionalne opreme: zbirkom pojačala te akustičnih i električnih gitara, među kojima se posebno izdvajala poznata i često korištena akustična s dvanaest žica.

Proces snimanja nije tekao glatko. Za producenta je odabran Dave Allen, čovjek koji je surađivao s Robertom Smithom i The Cure te upravo završio rad na njihovu uspješnom albumu „The Top“. Snimanje je započelo u lipnju 1984. u studiju Strawberry u Stockportu te je nastavljeno u studiju Genetic u Readingu. U toj ljetnoj sesiji postavljen je kostur albuma; snimljena je većina instrumenata, ali je u cijelosti završen samo prvi singl „Walk Away“. Marx, Hussey i Adams bili su, prema Allenovu svjedočenju, poprilično vrijedni i suradljivi, unatoč velikim količinama alkohola, ali i čitavom spektru zabranjenih supstanci.

Problem je bio prvenstveno u Eldritchu. S obzirom na to da su za komponiranje pretežito bili zaduženi Marx i Hussey, veliki pjesnik alternativne scene Leedsa morao je isporučiti stihove. Međutim, vlastiti perfekcionizam, konzumacija alkohola i droge, nedovoljna ishrana te činjenica da je zamijenio noć za dan – pa je pisao noćima, a spavao danima, dok su ostali radili u studiju – nisu Eldritchu omogućavali efikasnost koju je producent očekivao. Stihove je stvarao sporo; činilo se da je riječ o procesu bez kraja. U samom nastanku albuma očito je rasla i klica budućeg raspada…

Snimanje vokala dovršeno je tek u studenom i prosincu u studiju Livingston u Londonu. Nakon dugotrajnog rada na završnom miksu, album je napokon objavljen 11. ožujka 1985., a čitava ekipa bila je iscrpljena i doslovce na rubu živčanog sloma. Međutim, odmah se krenulo na koncertnu turneju tijekom koje su se međuljudski odnosi dodatno urušili. Gary Marx je nakon godina nezadovoljstva konačno odustao početkom travnja, pa je bend do kraja turneje nastupao kao trio.

Album je dospio na četrnaesto mjesto službene engleske top-ljestvice, što je vrlo dobar rezultat. Ipak, troškovi dugotrajnog snimanja bili su ogromni, pa je bend zapravo bio u financijskom minusu koji je – prema Eldritchovu svjedočenju – zahvaljujući prodaji ploče nadoknađen tek 1988. Bio je to, naravno, još jedan razlog za nezadovoljstvo među članovima, unatoč tome što su se pjesme obožavateljima svidjele, pa su koncerti bili odlično posjećeni.

„First And Last And Always“ sastoji se od deset stvari i traje oko tri četvrtine sata, što ga čini pristupačnim te omogućuje lagano, neopterećeno linearno slušanje. Posebice je zanimljiv slijed pjesama, na što su upozorili mnogi kritičari koji su album nastojali analizirati detaljno. Naime, na A-strani ploče nalaze se kompozicije Waynea Husseyja, dok su na B-strani one čiji je autor Gary Marx. U glazbenom smislu riječ je ustvari o Husseyjevu i Marxovu albumu. Jedina pjesma na kojoj je u pisanju glazbe sudjelovao i Eldritch jest „Possession“ na Marxovoj strani ploče. S vremenskim odmakom, a uvažavajući činjenicu da se Eldritch kasnije, ali i prije, pokazao kao vješt i uspješan skladatelj, može se zamijetiti da je to doista kuriozitet.

Iako je album kvalitativno ujednačen – a i na razini općeg glazbenog te emotivnog dojma ne postoje iznimke ili iskakanja bilo koje vrste – nakon četrdeset godina čini se da četiri pjesme ipak možemo izdvojiti iz cjeline. Uvodna „Black Planet“ mračna je vizija inspirirana strahovima hladnoratovskog doba, s apokaliptičnim slikama radijacije, kiselih kiša i općeg civilizacijskog rasapa. Njezina specifična ambijentalnost proizlazi prije svega iz Eldritchova zloslutnog vokala i hipnotičke repetitivnosti.

S druge strane, iako nije riječ o veseloj stvari, prvi singl „Walk Away“ posjeduje izraženu energičnost i plesnu kvalitetu. Najčešće se tumači da je Eldritch stihove posvetio Marxu, poručujući mu da je suradnji i prijateljstvu došao kraj. Ipak, pjesma se može shvatiti i na općenitoj razini, kao bogata introspektivna priča o nefunkcionalnom ljubavnom odnosu.

„Marian“ je svakako središnje mjesto albuma. Na prvu zaključit ćemo da je riječ o pjesmi koja tematizira izgubljenu ljubav i osjećaj krivnje. Ipak, višeslojnost Eldritchovih stihova, s refrenom koji se doima poput vapaja očajnika, pružit će mogućnost dodatnih tumačenja. Tako će neki „Marian“ nastojati čitati u biblijskom ključu, dok će je drugi razumijevati isključivo kao pjesmu o gubitku i smrti.

I konačno, „Some Kind of Stranger“ maestralna je darkerska elegija, vrhunac Marxova skladateljskog umijeća i pjesma koja prezentira Eldritcha kao majstora stvaranja iskrenih stihova o ljubavi, bliskosti i čežnji. Riječ je o snažnom završetku albuma, svojevrsnom uskličniku koji na rezigniran način zatvara intimnu pripovijest o bezbrojnim nijansama emocionalne boli. Posebno je zanimljivo da će prepoznatljive Marxove pasaže s obilježjima arabeske Hussey kasnije često koristiti kao temelj mnogih vlastitih istaknutih pjesama. Stoga se za prvu zbirku Sistersa može zaključiti i da je puna stvaralačkih zametaka, onih koji su u idućim godinama dočekali daljnji rast i grananje.

Sâm sam se s albumom upoznao tek dvije godine nakon njegova objavljivanja, a Husseyjeve pjesme pri tom su upoznavanju bile presudne. Negdje u proljeće 1987. dokopao sam se ploče „The First Chapter“ Husseyjeva benda The Mission, kompilacije njihova dva EP-ja snimljena neposredno nakon razilaženja s Eldritchom, krajem 1985. Tada mi se, kao petnaestogodišnjaku, to naivno činilo kao najbolja moguća glazba, remek-djelo koje će se teško moći nadmašiti. I danas mi je – iako sam davno promijenio mišljenje o tome da je riječ o najboljoj mogućoj glazbi na svijetu – to najdraža ploča benda. Prvijenac Sistersa sam, dakle, u cijelosti čuo sa znatnim vremenskim odmakom i shvatio ga kao sjajnog prethodnika albuma koji sam tada volio.

Svakodnevno slušajući zagrebački Omladinski radio zamijetio sam, naime, pjesme koje su mi se s pravom učinile kao iznimno srodne onima The Missiona. Glasoviti Siniša Švec tada je u svojim emisijama – uz ogromnu količinu The Smithsa – znao pustiti i Sisterse. Kad sam napokon uspio nabaviti „First And Last And Always“, presnimljen na audio-kazetu, bio sam oduševljen. Posebno su mi se svidjeli opća turobna atmosfera, Eldritchov bas-bariton, njegov način pjevanja te kriptični stihovi, a Husseyjeve i Marxove gitare zvučale su mi sjajno. Za mene, kao klinca koji otkriva novu glazbu, to je bio – oprostit će mi vjerni obožavatelji Sistersa – svojevrsni proto-Mission, logična prethodnica glazbene estetike benda koji mi je tada bio iznimno važan.

Završavajući ovaj osobni dio osvrta na album, potrebno je zaključiti da sam u vječnom sukobu između Eldritchovih i Husseyjevih obožavatelja očito bio na strani one manje skupine koja je preferirala The Mission. To je vrlo brzo, ujesen te 1987., potvrdila i činjenica da sam nakon prvog slušanja novog albuma Sistersa „Floodland“ bio poprilično razočaran. Unatoč velikoj popularnosti pojedinih pjesama s te ploče i činjenice da su se godinama puštale u mnogim zagrebačkim klubovima – od Jabuke i Lapa do Đure – nikako mi nije odgovaralo plesno usmjerenje glazbe koju je Eldritch snimio s Patriciom Morrison. Stoga je „First And Last And Always“ ostala jedina ploča benda koju i danas sa zadovoljstvom mogu poslušati od početka do kraja.

Razlaz Waynea Husseyja i Craiga Adamsa s Andrewom Eldritchom ujesen 1985., prije no što je započelo snimanje drugog albuma, učinilo je prvijenac Sistersa jedinstvenim i neponovljivim djelom. Iako je Eldritch kontinuirano i srčano odbijao povezanost s tada bujajućim gothic rockom i goth-kulturom općenito – pa nije želio da ga se zove Princom tame, jer je jedini koji je zaslužio to ime bio Ozzy Osbourne – debitantski album benda postao je jedan od stupova drugog vala takozvane gotičke supkulture toga vremena.

Na tim su se pjesmama, stvorenim u ne baš idealnim uvjetima, sjedinili autorski prinosi trojice iznimno talentiranih ljudi. Prvenstveno, tu je pjesnički genij Andrewa Eldritcha, zatim  jednostavna glazbena estetika Garyja Marxa i, naposljetku, specifičan, popu blizak senzibilitet Waynea Husseyja, a sve uz njegovo gitarističko umijeće koje je većini pjesama dalo osobit pečat.

Prema riječima glazbenog novinara i kritičara Juliana Marszaleka, „s albumom ‘First And Last And Always’ The Sisters of Mercy ispunili su obećanja ranijih izdanja, isporučivši deset pjesama obilježenih armagedonom, ženama, drogom, kaubojskim šeširima i crvenim Marlborom.“ Usto, može se zaključiti da je ta zbirka, unatoč tome što ju je stvarala poprilično nefunkcionalna ekipa, na dojmljiv način uspjela artikulirati obilježja jednoga nesigurnog vremena i ne odviše sretnog grada, pružajući apartnu turobnu atmosferu ujedinjenu s mističnom introspekcijom. Riječ je bez dvojbe o jednom od ključnih albuma desetljeća, pa ga se i nakon četrdeset godina vrijedi prisjetiti i s užitkom ga u cijelosti poslušati.

(Merciful Release / WEA, 1985.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute