Kad se službeni dio samostalnog koncerta svede na pola sata, obično bend nema više od toga ni za reći, ili se tu nekoga poteže za nos. U ponedjeljak se tako u Aquariusu američki The Soft Moon potrudio održati koncert koji (ne)će biti teško zaboraviti.
Nekoliko stvari bilo je neobično za koncertne gradske prilike u ponedjeljak kad se zagrebačkoj publici po prvi put predstavio američki bend The Soft Moon. Ako se stvari gledaju iz kuta prilično brzog profiliranja zagrebačkih klubova koji se u posljednje vrijeme svojski trude ugoditi publici, The Soft Moon kao retro predstavnici stilske kombinacije darkwavea i post punka su se zatekli na neočekivnoj lokaciji – u Aquariusu na Jarunskom jezeru. Prije par godina to ne bi bilo ništa čudno, no kako je rečeno, stvari se stubokom mijenjaju i to prilično brzo.
Druga čudna stvar je bila pozicija pozornice na kojoj je bend nastupao u klubu. The Soft Moon nije svirao na, većini nas poznatoj, pozornici Aquariusa, već se smjestio na improviziranom izdignutom prostoru između dva šanka. Bend je stajao pred publikom zarotiran za 90 stupnjeva, dakle okrenut bočnoj strani, a ne uzdužnoj. Obzirom da se okupilo stotinjak zainteresiranih, nije se činilo kao loše rješenje, dapače, atmosfera je bila prisnija jer je publika takvim razmještajem bila ‘prisiljena’ biti pred pozornicom i nije postojala bojazan od uobičajene prakse kad prostor nije pun, da se svi razbježe po zakutcima i od tamo gledaju koncert na kojem pred pozornicom ‘vlada propuh’.
Što se atmosfere tiče, stvari su počele dobro kotrljati već na samom početku. Trio koji predvodi Luis Vasquez u kojem je on i ‘najzaposleniji član’ obzirom da svira gitaru, synthove, udaraljke, programira i pri tome pjeva, dobro je podigao tenzije u mješovitom društvu u publici u kojeme se našlo i ponešto starih darkera koji su tijekom 80-ih i 90-ih ‘visjeli’ u Jabuci – jedinom relevantnom klubu u gradu u kojem se tih desetljeća kontinuirano mogla s razglasa čuti ta vrsta glazbe.
The Soft Moon koji očigledno imaju svoje poklonike, iako su prilično novi na sceni, po pitanju trajanja pjesama i instrumentala više njeguju pankerski pristup. Uglavnom sve što imaju ‘za reći’ odrade u 2-3 minute, čime se uživo stječe dojam kako je sve to samo hrpa glazbenih skica koje se nižu jedna za drugom i u kojima Vasquez glas koristi kao još jedan efekt u nizu, dakle bez riječi i klasične strukture kitica-refren. Obzirom da je stilski izrazito naglašen retro štih, to sve zvuči kao da Skinny Puppy susreće Joya Divisiona u situaciji u kojoj se ‘DJ’ žustro prebacuje s jedne na drugu temu. No ovo je 21. stoljeće, pa takav pristup u slučaju The Soft Moona nailazi na odobravanje.
Najveće iznenađenje zbilo se nakon pola sata kad je Vasquez najavom zadnje pjesme zatvorio službeni dio koncerta. Ipak je riječ o bendu koji iza sebe ima dva albuma i jedan EP, u Zagrebu je nastupio bez predgrupe, stoga uistinu nema opravdanja da se samostalni koncert odradi po festivalskom principu polusatnog predstavljanja, da bi sve skupa s bisom to bilo oko 45 minuta nastupanja.
Otkad je svijet ušao u krizu, a torrenti sve više nagrizli nekadašnju sigurnu lovu od prodaje nosača zvuka, ni daleko jača glazbena imena ne sprdaju se s publikom na taj način. Većina njih se trudi izazvati što veće zadovoljstvo publike, jer su koncerti postali glavni izvor zarade. I onda u takvoj situaciji se neko poprilično ‘zelen’ umisli da je reinkarnirani Ian Curtis, pa očekuje da bi nakon pola sata svi pred pozornicom trebali pasti u nesvijest od ekstaze.
Ili je na kraju krajeva The Soft Moon napuhani hipsterski balon bez pokrića.
Sklon sam ovom potonjem, jer i u tih, nešto više od pola sata, se dosta toga moglo otkriti, poput Vasquezovog zadovoljstava češanja gitarskih žica sa spojenim flangerom i reverbom, kao da je otkrio Sveti Gral Edgea iz U2-a, samo što je i Edge kad je otkrio tu kombinaciju gitarskih efekata znao i nešto suvislo odsvirati.
Ali eto današnje vrijeme nas uči da mladi umjetnik prvo treba biti vješt u pronalaženju niše u kojoj će djelovati, zatim izpiarirati priču oko toga i tek onda uzeti instrument u ruke. Pa ako mu se posreći, može i na klupsku turneju po svijetu. Samo što i dalje ne vidim tog glazbenog gušta kad na solo koncertu pred onima koji imaju tvoj album i znaju tvoje pjesme sviraš pola sata.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
