‘The Stanford Prison Experiment’ – tanka granica između čovjeka i monstruma

Fantastična zbilja istinskog karaktera vjerojatno nije nigdje izražena toliko, kao u situaciji kada jednoj grupi ljudi daš gotovo neograničenu moć nad drugom grupom ljudi. Sve fasade lažnog morala tada padaju, a ‘The Stanford Prison Experiment’ to vjerno ekranizira.

'The Stanford Prison Experiment'
‘The Stanford Prison Experiment’

Uistinu, kada govorimo o ljudskom ponašanju ili karakteru, nema mi goreg nego slušati ili čitati jeftina moraliziranja kojekakvih dušebrižnika, uvjerenih da su toliko pametni, mudri i obazrivi da im je ravan vjerojatno jedino neki od bogova kojima se tako predano klanjaju (da, možda jest generaliziranje, ali radikalni vjernici bilo koje vjeroispovijesti su u 101 od 100 slučajeva zadnji koji mogu biti moralne vertikale). Takvi će, prigodno u ovo predblagdansko vrijeme ispunjeno terorom, onako u bradu dobaciti kako oni tamo divljaci na Bliskom Istoku kolju civile i čudom se čuditi kako čovjek može tako nešto učiniti drugom čovjeku. „Ah, barbari su ti to, nisu oni moralni, razvijeni i liberalni kao mi tu na blistavom Zapadu, sve do jednog ih treba pobiti“, vjerojatno će prokomentirati netko posegnuvši duboko u vrelo svoje iskonske dugo godina skupljane mudrosti, zaboravljajući pritom nonšalantno sva ona stoljeća europskog kolonijalizma i robovlasništva, dva svjetska rata koja su započele tada „najrazvijenije i najnaprednije“ zemlje svijeta i naši najbliži susjedi ili događaje kojih se, sasvim slučajno, sa velikom žalošću prisjećamo i ovih dana. Neće se takvi malo zamisliti i doći do sasvim jasnog zaključka da je čovjek-čovjek, a koljač-koljač, bio on Sirijac, Balkanac, Filipinac ili nacist, a pogotovo se neće zapitati je li to empirijski uistinu tako i… zašto?

Oni koji ipak vole i žele razmisliti o tim i takvim stvarima, sigurno će uživati u triler drami „The Stanford Prison Experiment“, trećoj verziji („Das Experiment“ iz 2001. i „The Experiment“ iz 2010.) slavne priče o eksperimentu koji je 1971. godine na ukupno 24 studenta sveučilišta Stanford proveo doktor Phillip Zimbardo. On i njegova ekipa su studente podijelili na čuvare i zatvorenike; čuvari su imali gotovo neograničenu moć osim uporabe fizičke sile, a zatvorenici su morali slušati sva naređenja. Iako su Zimbardo i njegovi suradnici mislili kako će dva tjedna predviđena za eksperiment biti ispunjena dosadom i prelijevanjem iz šupljeg u prazno, već se prvog dana profiliralo nekoliko iznimno „brutalnih“ čuvara sa sadističkim sklonostima te nekoliko buntovnih zatvorenika, a situacija je progresivno eskalirala do trenutka kada je Zimbardo šestog dana morao prekinuti eksperiment jer su stvari totalno izmakle kontroli.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=3XN2X72jrFk[/youtube]

Od tri filma koja se temelje na ovoj studiji, „The Stanford Prison Experiment“ je svakako najvjerniji stvarnim događajima, a razina kojom pogađa poantu čovjekove nemogućnosti da sa sigurnošću zna kako bi se ponašao u određenoj situaciji je nelagodno zapanjujuća. Tako su se obični i mirni studoši prestižnog fakulteta nakon svega par sati dobivene moći počeli ponašati kao sadistički psihopati, iako su i prije i nakon eksperimenta tvrdili kako nikada nisu ili ne bi pomislili da su sposobni učiniti tako nešto. Cijela ta igra ih je jednostavno ponijela u tolikoj mjeri da su izgubili svoje ja i prepustili se nekim iskonskim porivima, jednako kako su se i zatvorenici nekakvom prirodnom inercijom pokorili „jačim“ jedinkama iliti autoritetu, iako su u bilo kojem trenutku mogli odgurati „čuvare“ i jednostavno izaći iz svog improviziranog zatvora. Nisam neki stručnjak za ovakve psihološko-socioloških testove, ali upoznat sam s nekolicinom njih i ovaj mi je i dalje daleko najdraži. Jest da je okrutan i na momente mučan, ali ako treba nekome dokazati kako NIKADA nisi siguran što si spreman učiniti, a kamoli što je spreman učiniti bilo tko drugi, onda ne treba tražiti dalje. A i svakako daje odgovore na mnoga pitanja koje si ljudi postavljaju u ratna vremena, tipa, kako dojučerašnji susjed i dobar prijatelj može uzeti pušku i krenuti ubiti tebe i tvoje…

Likovi u „The Stanford Prison Experimentu“ podijeljeni su u tri karakterne skupine: čuvare koji uglavnom slijede primjer najžešćeg među njima, Christophera (Michael Angarano), zatvorenike koji se, osim buntovnog 8612 (Ezra Miller) pokoravaju naredbama, i tim znanstvenika predvođenih doktorom Zimbardom (Billy Crudup) koji sve to nadgledaju. Njihove interakcije nisu uvijek direktne, ali životi su im samim bivstom u tom malom prostoru isprepleteni do te mjere da eksperiment uistinu postaje simulacija pravog svijeta. Njihovi slomovi i promjene ponašanja su jasno kategorizirani pa postaje zanimljivo pratiti koliko ljudima malo treba da izgube neke svoje standardne osobine i počnu igrati po pravilima igre, iako je ona ne samo namještena, nego i potpuno lažna. Da, na žalosti, i svijet funkcionira po sličnim principima. Ipak, to i dalje ostaje mikrokozmos naglašen uvijek vrlo uskim kadrovima i čestim krupnjacima, a redatelj Kyle Patrick Alvarez vodi priču mirnom rukom znalca, puštajući svojim likovima da nas vode i ne miješajući se previše nepotrebnim i prenaglašenim zahvatima.

Iako mi je njemački „Das Experiment“ ostao u sjećanju kao nešto dorečeniji, izravniji i snažniji film, „The Stanford Prison Experimentu“ mu svakako puše za vratom. Ritam mu je nešto sporiji i možda malo previše vremena posvećuje doktoru Zimbardu i njegovim kolegama, ali to nikako ne znači kako ga treba propustiti. Štoviše, rekao bih da su oba filma obavezna literatura svakome koga zanima psihologija, ali biti će zanimljivi i onima koji samo žele pogledati nešto kvalitetno i nakon dva sata nemati osjećaj kao da su potratili to vrijeme.

Ocjena: 8/10

(Coup d’Etat Films, Sandbar Pictures, Abandon Pictures; 2015)

Zadnje od Izdvojeno

Idi na Vrh