‘The Stanford Prison Experiment’ – tanka granica između čovjeka i monstruma

Fantastična zbilja istinskog karaktera vjerojatno nije nigdje izražena toliko, kao u situaciji kada jednoj grupi ljudi daš gotovo neograničenu moć nad drugom grupom ljudi. Sve fasade lažnog morala tada padaju, a ‘The Stanford Prison Experiment’ to vjerno ekranizira.

'The Stanford Prison Experiment'
‘The Stanford Prison Experiment’

Uistinu, kada govorimo o ljudskom ponašanju ili karakteru, nema mi goreg nego slušati ili čitati jeftina moraliziranja kojekakvih dušebrižnika, uvjerenih da su toliko pametni, mudri i obazrivi da im je ravan vjerojatno jedino neki od bogova kojima se tako predano klanjaju (da, možda jest generaliziranje, ali radikalni vjernici bilo koje vjeroispovijesti su u 101 od 100 slučajeva zadnji koji mogu biti moralne vertikale). Takvi će, prigodno u ovo predblagdansko vrijeme ispunjeno terorom, onako u bradu dobaciti kako oni tamo divljaci na Bliskom Istoku kolju civile i čudom se čuditi kako čovjek može tako nešto učiniti drugom čovjeku. „Ah, barbari su ti to, nisu oni moralni, razvijeni i liberalni kao mi tu na blistavom Zapadu, sve do jednog ih treba pobiti“, vjerojatno će prokomentirati netko posegnuvši duboko u vrelo svoje iskonske dugo godina skupljane mudrosti, zaboravljajući pritom nonšalantno sva ona stoljeća europskog kolonijalizma i robovlasništva, dva svjetska rata koja su započele tada „najrazvijenije i najnaprednije“ zemlje svijeta i naši najbliži susjedi ili događaje kojih se, sasvim slučajno, sa velikom žalošću prisjećamo i ovih dana. Neće se takvi malo zamisliti i doći do sasvim jasnog zaključka da je čovjek-čovjek, a koljač-koljač, bio on Sirijac, Balkanac, Filipinac ili nacist, a pogotovo se neće zapitati je li to empirijski uistinu tako i… zašto?

Oni koji ipak vole i žele razmisliti o tim i takvim stvarima, sigurno će uživati u triler drami „The Stanford Prison Experiment“, trećoj verziji („Das Experiment“ iz 2001. i „The Experiment“ iz 2010.) slavne priče o eksperimentu koji je 1971. godine na ukupno 24 studenta sveučilišta Stanford proveo doktor Phillip Zimbardo. On i njegova ekipa su studente podijelili na čuvare i zatvorenike; čuvari su imali gotovo neograničenu moć osim uporabe fizičke sile, a zatvorenici su morali slušati sva naređenja. Iako su Zimbardo i njegovi suradnici mislili kako će dva tjedna predviđena za eksperiment biti ispunjena dosadom i prelijevanjem iz šupljeg u prazno, već se prvog dana profiliralo nekoliko iznimno „brutalnih“ čuvara sa sadističkim sklonostima te nekoliko buntovnih zatvorenika, a situacija je progresivno eskalirala do trenutka kada je Zimbardo šestog dana morao prekinuti eksperiment jer su stvari totalno izmakle kontroli.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=3XN2X72jrFk[/youtube]

Od tri filma koja se temelje na ovoj studiji, „The Stanford Prison Experiment“ je svakako najvjerniji stvarnim događajima, a razina kojom pogađa poantu čovjekove nemogućnosti da sa sigurnošću zna kako bi se ponašao u određenoj situaciji je nelagodno zapanjujuća. Tako su se obični i mirni studoši prestižnog fakulteta nakon svega par sati dobivene moći počeli ponašati kao sadistički psihopati, iako su i prije i nakon eksperimenta tvrdili kako nikada nisu ili ne bi pomislili da su sposobni učiniti tako nešto. Cijela ta igra ih je jednostavno ponijela u tolikoj mjeri da su izgubili svoje ja i prepustili se nekim iskonskim porivima, jednako kako su se i zatvorenici nekakvom prirodnom inercijom pokorili „jačim“ jedinkama iliti autoritetu, iako su u bilo kojem trenutku mogli odgurati „čuvare“ i jednostavno izaći iz svog improviziranog zatvora. Nisam neki stručnjak za ovakve psihološko-socioloških testove, ali upoznat sam s nekolicinom njih i ovaj mi je i dalje daleko najdraži. Jest da je okrutan i na momente mučan, ali ako treba nekome dokazati kako NIKADA nisi siguran što si spreman učiniti, a kamoli što je spreman učiniti bilo tko drugi, onda ne treba tražiti dalje. A i svakako daje odgovore na mnoga pitanja koje si ljudi postavljaju u ratna vremena, tipa, kako dojučerašnji susjed i dobar prijatelj može uzeti pušku i krenuti ubiti tebe i tvoje…

Likovi u „The Stanford Prison Experimentu“ podijeljeni su u tri karakterne skupine: čuvare koji uglavnom slijede primjer najžešćeg među njima, Christophera (Michael Angarano), zatvorenike koji se, osim buntovnog 8612 (Ezra Miller) pokoravaju naredbama, i tim znanstvenika predvođenih doktorom Zimbardom (Billy Crudup) koji sve to nadgledaju. Njihove interakcije nisu uvijek direktne, ali životi su im samim bivstom u tom malom prostoru isprepleteni do te mjere da eksperiment uistinu postaje simulacija pravog svijeta. Njihovi slomovi i promjene ponašanja su jasno kategorizirani pa postaje zanimljivo pratiti koliko ljudima malo treba da izgube neke svoje standardne osobine i počnu igrati po pravilima igre, iako je ona ne samo namještena, nego i potpuno lažna. Da, na žalosti, i svijet funkcionira po sličnim principima. Ipak, to i dalje ostaje mikrokozmos naglašen uvijek vrlo uskim kadrovima i čestim krupnjacima, a redatelj Kyle Patrick Alvarez vodi priču mirnom rukom znalca, puštajući svojim likovima da nas vode i ne miješajući se previše nepotrebnim i prenaglašenim zahvatima.

Iako mi je njemački „Das Experiment“ ostao u sjećanju kao nešto dorečeniji, izravniji i snažniji film, „The Stanford Prison Experimentu“ mu svakako puše za vratom. Ritam mu je nešto sporiji i možda malo previše vremena posvećuje doktoru Zimbardu i njegovim kolegama, ali to nikako ne znači kako ga treba propustiti. Štoviše, rekao bih da su oba filma obavezna literatura svakome koga zanima psihologija, ali biti će zanimljivi i onima koji samo žele pogledati nešto kvalitetno i nakon dva sata nemati osjećaj kao da su potratili to vrijeme.

Ocjena: 8/10

(Coup d’Etat Films, Sandbar Pictures, Abandon Pictures; 2015)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Izdvojeno

Idi na Vrh
X