Prvi studijski materijal nakon hokejaške izmjene postave otkriva jednu optimističniju stranu grupe The Strange.
Objavu posljednjeg dugosvirajućeg izdanja grupe The Strange, odličnog albuma “Echo Chamber” iz 2018., popratile su tektonske promjene u sastavu. Uz frontmena i pjevača Chrisa Eckmana zadržao se Dalibor Pavičić, dok su ostali bivši članovi The Bambi Molestersa nastavili svojim glazbenim putem kao LHD. Na njihovo mjesto došli su pak članovi riječkog My Buddy Moosea i bend je u toj formaciji nastavio promovirati album koji je prethodna postava snimila. No, naravno da se takve suštinske promjene u bendu moraju reflektirati i na sam zvuk, pa smo s nestrpljenjem očekivali da se The Strange oglasi i s materijalom koji je osovina Eckman/Pavičić snimila u pratnji domicilnih snagama americane iz benda Luke Benčića.
Čekanju je kraj, a pred nama je “Not Now Not Ever”, izdanje koje se samo klasificira kao EP iako je u pitanju zapravo nešto više nalik maxi singlu od tri pjesme; naslovne autorske skladbe i dviju obrada koje je prate i upotpunjuju. Prije nego se uhvatimo ukoštac s njima, valjda odgovoriti na pitanje koje se nameće samo od sebe u ovom trenutku – ima li kakve značajne razlike u odnosu na prethodna izdanja benda. Odgovor glasi: bez dvojbe i iznad očekivanja.
Prvi album grupe The Strange, “Night of Forgotten Films” iz daleke 2004., nosio je ime koje je sjajno opisivalo atmosferu ploče. Zaboravljeni filmovi iz naslova mogli su jednako biti iz bilo kojeg od izdahnulih žanrova, od noira do spaghetti westerna. Slično je ozračje prevladavalo i na “Echo Chamber”, pa ako očekujete da se priča nastavi u takvom tonu i na novom izdanju, možda će vas iznenaditi prpošna i vedra melodija i aranžman na “Not Now Not Ever” koji više zajedničkog dijeli s “Dead Flowers” The Rolling Stonesa nego s mračnom stranom Leeja Hazlewooda i estetikom Davida Lyncha koje su krasile njihovu dosadašnju diskografiju.
Autorsku skladbu prati i zaigrani videospot koji je montirao Doringo, a prominentna uloga puhačke sekcije koja pridonosi rasplesanom osjećaju jasno podcrtava novi smjer kojim je bend krenuo u nastavak karijere. Nova je pjesma u još većem raskoraku s Eckmanovim ovogdišnjim samostalnim izdanjem, tmurnom i minimalističkom pločom “Where the Spirit Rests”, kao da nam Chris poručuje da ipak postoji i neka nada i vedrina na ovom ludom svijetu i da nije sve tako crno.
The Strange je na svojim koncertima uvijek volio posezati i za katalozima drugih izvođača, a sada su tu praksu ponijeli i u studio. Odlučili su se snimiti obrade dviju pjesama čiji se okusi vidno slažu s onim pjesme koju su napisali. Prva od njih dolazi iz pjesmarice benda Silver Jews koji je predvodio nedavno preminuli kantautor David Berman, a riječ je o skladbi “Suffering Jukebox” s njihovog posljednjeg albuma “Lookout Mountain, Lookout Sea” iz 2008. godine. U svakom slučaju riječ je o vrlo lijepoj posveti prerano izgubljenom talentu nedovoljno prepoznatog autora.
Veće iznenađenje predstvalja druga obrada, ona pjesme “Age of Consent” koja je otvarala slavni album New Ordera “Power, Corruption & Lies” iz 1983. godine. Možda slavni mančesterski nasljednici Joy Divisiona nisu među prvim bendovima koje bismo povezali s djelom The Strangea, ali pjesma koju su odabrali ionako nije tipičan primjer njihovog zvuka te se prearanžirana kako već jest sasvim prirodno sljubljuje s parom koji joj prethodi.
Bend je najavio kako se u narednom razdoblju odlučio izražavati u kratkom formatu što je svakako dobra ideja ako se nalaze u fazi istraživanja studijske kemije nakon raspuštanja matične postave. Možda samo jedna nova autorska pjesma nije dovoljna da se otkrije mnogo toga o onome što leži pred ovim bendom, ali ovaj pseudo-EP i više je nego dostatan da pošalje poruku kako je bend spreman na istraživanje glazbenih iskustava različnih od onih kojima su nas prije posluživali. Što samo po sebi i nije loše.
Ocjena: 7/10
(Dancing Bear, 2021.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.