Vrlo sadržajna indie jesen za ovu je godinu zatvorila svoja vrata muzičkim sladokuscima ponudivši im na kraju programa jedan provjereni, uvjerljivi bend s desetljećem iskustva nastupa i podrške bendovima znatno većim, festivalima i ‘venuesima’ znatno većim no što je to sinoć bio Mali pogon Tvornice Kulture.
Od Parquet Courtsa, Melvinsa, Giant Sanda, eksperimenata u Laubi, St.Germaina, pa ako hoćete i Editorsa i inih, uz neizostavne domaće snage, The Subwaysi i Mannequin zaokružili su kalendarsku godinu vrlo poštenom svirkom, promocijom njihova četvrtog studijskog albuma, prigodnog nazvanog “The Subways”.
Valja reći kako je organizator bio pronicljiv kada je Subwayse smjestio u Mali pogon, ne nasjedavši na njihov izgrađeni renome i širu popularnost primarno stečenu soundtrackom Guy Ritchieve “Rock’n’Rolle” iz 2008. kojeg je i u zagrijavanju i uštimavanju prije nastupa suptilno vrtio DJ. Bilo bi krajnje nepošteno ovaj angažirani, nadasve simpatični punk rock kolektiv svesti u kategoriju ‘one-hit wondera’ imajući na umu njihov široki repertoar u koji sinoć nisu stale ni takve pjesme poput “Lost Boy” ili “I Won’t Let You Down”.
Odustajanjem od pregrađenog Velikog pogona, koji često, ako već nije dupkom pun umije da izgleda hladno i nezainteresirano, dobila se zgusnuta, intimna klima u kojoj je po principu ‘svi se znamo’ do izražaja najbolje mogao i da dođe garažni, punk karakter Subwaysa. Osim toga, njihova je sljedeća stanica klub A38 u Budimpešti, koji je zapravo – brod, dakle, klimakterični, kratki mali prostor u kojima se najbolje inkubira slična punk naracija.
Setlista od ravno dvadeset pjesama, bez prekida s bisom, kroz koju su nas sinoć proveli, a koja vrlo jasno tematizira njihovo načelo ‘bez kruha, ali igara’ nije bila ni približno dovoljna da zadovolji apetite publike koja je na kraju, povlačeći ih za rukav, jedva dopustila bendu da izmigolji s pozornice. Gotovo je svaka pjesma, a ponajviše ovi veći hitovi poput “Girls & Boys”, “Shake, Shake”, “Kiss Kiss Bang Bang” uspjela akumulirati razdragani pogo mlađahne publike u prvim redovima, a oduševljenje Billy Lunna koji je u nekoliko navrata komplimentirao prisutne eskaliralo je u konačnici i poštenim ‘stage divingom’ i obvezatnim zahvaljivanjem na hrvatskom na kraju svake pojedinačne pjesme kojim je od početka pobrao simpatije publike tradicionalno oduševljene britanskim neznanjem hrvatskog jezika.
Za kraj, vrlo nam je drago što se i Josh Morgan na bubnjevima konačno pridružio ekipi i prebolio ‘strah od publike’ uzrokovan Aspergerovim sindromom, ne sumnjamo da su fanovi na početku turneje ostali zakinuti za fiziku i kemiju koju ovaj bend, očito je, najbolje pruža kada je u sastavu u kojem se i formirao. Billy Lunn sinoć se osvrnuo i na Eagles of Dearh Metal i tragediju u Bataclanu, bend s kojim su u bliskom kontaktu još otkako su 2006. zajednički nastupali kao predgrupa Foo Fightersima, pozdravio je sa naklonom ‘long live rock n roll’. Nazdravlje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
