Švedski folkster Kristian Matsson, poznat kao The Tallest Man on Earth, zapravo je čovjek srednjega rasta, ali nas je sinoć, na svom prvom gostovanju ovdje, vinuo u visine.
Kino SC se već godinama pokazuje kao odlično mjesto za koncerte bendova i izvođača kojima buka nije glavni adut. Willard Grant Conspiracy, Tindersticks, Lambchop, Mark Lanegan i Joan Baez neka su od imena koja su iskoristili tamošnji ambijent kinodvorane kako bi predstavili svoj rad publici koja je jednostavno koncentriranija kada sjedi. Njima se sinoć pridružio i The Tallest Man on Earth, čiji je koncert tamo bio ujedno i jedan od najboljih među nabrojenima.
Nakon što je u manje od tjedan dana razmaka u Zagrebu nastupila Cat Power, za koju smo relativno kasno otkrili da će nastupiti bez pratećeg benda, slična se stvar dogodila i s Tallest Manom. Ispočetka je najavljen nastup s četveročlanim bendom, pa je bilo dvojbi, a na kraju je objavljeno kako je fanovima omogućena rijetka prilika da Matssona vide uživo solo. Zlobnici su odmahnuli rukom pomislivši kako je riječ o jeftinom spinu, pogotovo oni koji su se opekli na nastupu Cat Power šest dana ranije. Ali dok je Chan Marshall ostavljena od benda pokazala nesigurnost, Kristian je pak odradio nastup u kojemu mu bend ni na koji način ne bi vidno pomogao. Vrsan pjevač sa zavidnim rasponom glasa i ekspresijom, svirač fingerpicking folk stila, zabavljač i autor bez tuđe je asistencije pokazao svoje najbolje. No, mora se priznati da bi vjerojatno i Cat Power bolje funkcionirala da je nastupala u SC-u, umjesto u punoj Tvornici.
Prije nego što uđemo u analizu nastupa glavne sinoćnje atrakcije svakako valja pohvaliti Kristianovoga druga Markusa Svenssonsa, koji je pod imenom The Tarantula Waltz otvorio večer. Ako The Tallest Man on Earth svojim pjesmama naginje folk tradiciji, Svensson se više naginje na neka novija strujanja u alt-countryju. On je odsvirao set balada koje su jednako tužno zvučale kada bi govorile o svim temama čiji je raspon sezao od smrti (“Tinder Stick Neck”), do strategija u švedskoj arhitekturi (“Stockholm, Hold Your Son”). Jednu je pjesmu posvetio sinu, a drugu (“MDMA by the Sea”, ako sam dobro uhvatio naslov) upravo našem “zajedničkom prijatelju” Kristianu, koji mu je producirao album i svirao na njemu. Markus nema energičan nastup kao njegov poznatiji kolega, ali je vrlo dobar kantautor u čiji opus ne bi bilo zgorega zaviriti.
Sinoćnji koncert zamišljen je kao svojevrsni “afterthought” ovogodišnjeg SuperUho festivala, kao što su nastupi Damiena Jurada i Maca DeMarca u Močvari služili kao najava istom. The Tallest Man on Earth odradio je vjerojatno i najbolji od koncerta koje nam je u toj proširenoj varijanti SuperUho ponudilo. Gotovo jednakom mjerom je zagrebao u sva četiri ključna albuma dosadašnje karijere, odsvirao i dvije nove pjesme “Rivers” i “Time of the Blue”, te dvije obrade, od kojih je jednom otvorio (“East Virginia”, koju je izvodila Joan Baez), a drugom zatvorio koncert (“These Days” Jacksona Brownea koju je popularizirala Nico na svom albumu “Chelsea Girl” iz 1967. godine).
Teško je izdvojiti posebne vrhunce jer se čini kao da bi trebalo prepisati cijelu setlistu, ali spomenimo vedru “1904.” s albuma “There’s No Leaving Now” koja je zagrijala atmosferu na početku, majstorski izvedenu “The Wild Hunt” i jedan od favorita publike, “King of Spain”. Publika je očito uživala u svakom trenutku nastupa, ali Mattson je ljubav konstantno vraćao i objavljivao i čini se da je uspostavljena veza koja će zbog obostranog apetita morati uskoro biti ponovno konzumirana.